Nismo htjeli senzacije i nismo morali biti prvi. Ali smo morali biti točni i provjereni!

Danas je tačno deset godina od dana kada je Al Jazeera Balkans počela s emitovanjem. Čini mi se da je medijska scena u regiji (što je lakši termin za mnoge od onog “prostor bivše Jugoslavije”) tada bila mnogo drugačija, naročito kada govorimo o informativnom segmentu, ili vijestima.

Tradicionalni mediji su još bili najdominantniji, internetski portali u nekoj uzlaznoj putanji, a društvene mreže još nisu doživljavane kao “izvor vijesti i informacija”. 2011. su se još uvijek osjećale posljedice ekonomske krize iz 2008/2009. godine i samim tim je i medijska slika izgledala poprilično blijedo. Državni mediji su tada bili najstabilniji i najdominantniji, ali i najdosadniji i najneambiciozniji. Nova TV u Hrvatskoj, naprimjer, solidno je funkcionisala, ali je legendarna B92 već dolazila u nezavidnu situaciju.

Uz sve to, vijesti iz drugih država su imale malo ili nikako prisustva na tim nacionalnim kanalima. Možda sam ja to tako doživljavao, ali mi je bilo neprirodno da sve manje znamo o situaciji u zemljama koje su donedavno bile i “naše”. I gdje svi koristimo isti jezik, ili, ako hoće tako puritanci, svi razumijemo jezik onog drugoga. Promet ljudi i roba je bio na zavidnom nivou i tada, ali ne i informacija i vijesti. Tada je krenula i Al Jazeera Balkans, dovoljno najavljivana, mada nedovoljno prisutna. Nismo se uspjeli pozicionirati u mnogim kablovskim operaterima na početku, ali smo ipak izazvali interes. Čak su i recenzije u toku prve godine emitovanja bile odlične, mada su mnogi bili veoma skeptični u vezi s tim konceptom gdje su vijesti prioritizirane na osnovu relevantnosti i važnosti, a ne etničkog ili nacionalnog koda i jednakosti. I kako će, zaboga, u Hrvatskoj slušati ekavicu, ili u Srbiji ijekavicu.

Atmosfera u redakciji je bila odlična, mada su jednoglasne odluke bile rijetke. Kolege su došle iz svih zemalja regije i brzo se uklopili, a važno je istaći da su samopouzdanje zaposlenicima ulijevali, i to na dnevnoj osnovi, i direktor Tarik Đođić i velikan novinarstva Goran Milić. Išli smo polako, širili tržište sa sve većim brojem operatera koji su nosili Al Jazeeru Balkans i insistirali na kvalitetu prije bilo čega. Nismo htjeli senzacije i nismo morali biti prvi. Ali smo morali biti tačni i provjereni i ta odgovornost prema gledaocima, ali i prema događajima, isticala nas je kod svih koji su imali ikakvih dodira s Al Jazeerom. Svi su poštovali to odgovorno novinarstvo. U isto vrijeme, nismo prezali ni od koga niti pravili kompromise. Bili smo prva (u tom trenutku i jedina) televizija koja je emitovala sjajan film Darija Juričana “Gazda” o Ivici Todoriću. Dobijali smo ružne komentare, pa čak i pritiske od svih vladajućih struktura u regionu i nikada nismo povukli niti jedan prilog.

Mi smo s vremenom primjećivali rast standarda i na drugim televizijama u regionu. Neki su nam to direktno i govorili, drugi tražili podršku i trening, a mi smo nastojali svima izići u susret. I primjetili smo sve veću prisutnost vijesti iz regije i svijeta i u drugim medijima i osjećali smo da smo, makar u maloj mjeri, doprinijeli tome. S vremenom su u regiju ušli i N1, i BBC radio i online servis, i Euronews, i Newsmax i mnogi drugi i medijska slika je postala veoma dinamična, naročito ta “regionalna”.

Al Jazeera Balkans je ostala dosljedna sebi. Novinari su izvještavali širom svijeta, preciznije iz stotinjak zemalja širom naše planete. Na portalu nije bilo mjesta nikakvoj žutoj štampi ili nerelevantnim informacijama. Prikazivali smo najbolje svjetske dokumentarce vezano za politička i društvena dešavanja i vjerujem da smo i u polju dokumentarnog filma barem malo doprinijeli buđenju tržišta. Rano smo, među prvima, krenuli s produkcijom videosadržaja koji idu direktno i isključivo za društvene mreže. Nikada nismo ni pomišljali da pravimo kompromis i imamo različite izvještaje za različita tržišta. Ako je nekome bilo problem u Srbiji slušati o genocidu u Srebrenici, ili u Hrvatskoj o zločinima počinjenim tokom “Oluje”, to nije bio naš problem. Nismo i nećemo se ulizivati nikome, a mislim da i nema potrebe, jer vjerujem da je ipak većina ta koja racionalno gleda na stvari i prihvata istinu (mada su, koliko vidim, tihi i neefikasni na izborima).

Danas smo tu gdje jesmo, nakon deset godina. Imamo ugovore s više od 200 kablovskih i IPTV operatera i to ne samo u regiji, nego i u zemljama Skandinavije ili u Njemačkoj, Austriji, Češkoj, SAD-u, Bugarskoj, Albaniji, itd. Mislim da smo kanal iz regije koji ima uvjerljivo najveću ili najširu distribuciju i doseg. Imamo više od 1.250.000 pratilaca na društvenim mrežama, najmanje 700 miliona pregleda videosadržaja na 3 platforme (Youtube, Facebook i Brightcove) i stalnu i solidnu gledanost u svim zemljama regije (tu gledanost ne pratimo posredstvom komercijalnih ugovora s rejting-agencijama, nego uzimamo detaljnije, “raw” informacije od prijateljskih IPTV i digitalnih kablovskih  operatera). Planiramo izgradnju nove centrale Al Jazeere Balkans i nastaviti ćemo pratiti svjetske standarde i kretanja, koliko možemo.

Nekada je jedna javna osoba prokomentarisala “gledam vas, jer znam da neću dobiti čir od stresa”. Volio bih da ostanemo medij koji neće izazivati stres, nego formirati obrazovaniju i širu generaciju gledalaca i čitalaca.

I nadam se da ćemo opet pisati neki osvrt o Al Jazeeri Balkans i nakon sljedećih deset godina.