Prilog raspravi o aktualnom trenutku medija i novinarstva, njihovoj budućnosti i izazovima u povodu Međunarodnog dana slobode medija i druge godišnjice Media Daily.

1. Nikada u svijetu nije bilo više medija i više ljudi koji su se bavili novinarstvom. I nikada taj medijski univerzum nije bio raspršeniji i raznolikiji. Prije još samo četrdeset ili pedeset godina bilo je još relativno lako pratiti produkciju relevantnih međunarodnih, nacionalnih ili lokalnih medija, te među njima odabrati one koje se redovito čitalo, slušalo ili gledalo. Isto je bilo i s prepoznatljivošću vodećih novinara, televizijskih ili radijskih voditelja. Oni koji su u relativno skromnoj ponudi u usporedbi s današnjom dostigli zavidnu razinu uvažavanja i prepoznatljivosti, trajali su godinama. Postali su autoriteti koje se slušalo i uvažavalo. Svaka informacija iz njihovih usta imala je težinu. Danas, kada je internet ubrzao umnožavanje medija geometrijskom progresijom, vodeći novinari i voditelji moraju se boriti za svoju vidljivost i utjecaj s takozvanim celebrityjima i influencerima s društvenih mreža, pri čemu obavezno moraju biti prikopčani na društvene mreže. I opet, zbog siline proizvodnje medija, rubrika, emisija, podcasta, objava i svih mogućih formi medijske prezentacije, svatko može računati na najviše često spominjanih Warholovih 15 minuta slave. Jer, stalno stižu novi “proizvođači medijskog sadržaja”. I čini se da je u toj strašnoj konkurenciji bombastičnost sadržaja, koju guraju novi mediji da bi se izborili za svoj prostor, u drugi plan bacila informativnost tradicionalnih medija. Ili se to samo tako čini zbog utjecaja novih tehnologija?

 

2. Svjetsko medijsko tržište mjeri se u milijardama dolara. Ali iza pojma mediji kriju se podkategorije koje ne staju u istu rečenicu. Najveći dio tog medijskog plesa milijardi otpada na zabavne medije, nove internetske medije te medijske usluge koje je omogućila nova tehnologija. Mediji koji su koncentrirani na klasično informiranje, a tu uz tiskane medije spadaju i takozvane news televizijske i radijske postaje te news portali, mogu nažalost opstati samo na velikim nacionalnim tržištima odnosno ako se, najčešće, emitiraju na engleskom jeziku kao svojevrsnom međunarodnom jeziku sporazumijevanja (lingua franca) pa postoji mogućnost da se pokriju marketingom, ili kao sufinancirani elitni dio većeg medijskog carstva. Tržišta malih i srednje velikih zemalja, s upitnom profitabilnošću, sve su manje interesantna za medijsko poduzetništvo ne samo u tradicionalnim nego i u novim medijima, pogotovo ako kane imati i informativnu programsku dimenziju. O perspektivi lokalnih medija u takvoj globalnoj tržišnoj utakmici iluzorno je govoriti. Postoji li onda uopće ekonomski model opstojnosti velikog broja medija u svijetu?

 

3. Marketing nije svemoćan da bi ga se doživljavalo kao ultimativni spas za (informativne) medije. Bar kada ga stavimo u kontekst održivosti velikog broja privatnih medija širom svijeta. Novac oglašivača ide tamo gdje postoji najveća mogućnost da poruka dopre do potencijalnih konzumenata. Tako je to bilo od prvih masovnih medija, novina s kraja 19. i početka 20. stoljeća, pa do danas. Trendovi u najrazvijenijim zemljama pokazuju da oglašivači, malo po malo ali sigurno, sve više napuštaju novine, unutar televizijskih i radijskih programa postaju nezainteresirani za informativne emisije, a udio oglašavanja na društvenim mrežama stalno raste u usporedbi s televizijama pa čak i portalima. To što se u manje razvijenim zemljama tješe da taj trend nije toliko vidljiv i kod njih, samo je zavaravanje. Ako se želi privući novac oglašivača treba kreirati sadržaje zanimljive velikom broju ljudi. No, kako u ovoj medijskoj šumi uopće skrenuti pažnju na sebe, steći publiku i privući oglašivače? Ekscesom, ekstravagantnošću? Je li to tajna uspjeha influencera i slavnih s instagrama koji polako potiskuju popularnost televizijskih reality show programa?

 

4. Borba s dezinformacijama bit će trajna borba u medijskom prostoru. S jedne strane, dezinformacije su produkt internetskih i medijskih sloboda kao što su demagogija i populizam nusprodukt demokracije. Nekada je prostor za dezinformacije bio sužen samom činjenicom lakše “kontrole” manjeg broja medija. Zaboravili smo međutim medijski imperij Randolpha Hearsta, rodonačelnika žutog tiska i njegov medijski utjecaj. Sada u eri interneta i slobodnog protoka informacija, polje za dezinformacije se samo širi. Također, motor dezinformacija je i onaj, ne mali, broj čovječanstva sklon iracionalnom. Ravnozemljaši i antivakseri, primjerice, konstantni su širitelji dezinformacija ili poluinformacija. Može li se tome uopće stati na kraj? I kako, a da se ne ugroze temeljna ljudska prava i slobode?

 

5. Tiskani mediji su pred izumiranjem. Trendovi u posljednjih desetak godina pokazuju drastičan pad prodaje tiskanih izdanja novina u najvećem dijelu svijeta. Brojni tiskani mediji traže načina da se prilagode uz pomoć prodaje internetskog izdanja novine, web portala ili prikapčanjem na društvene mreže. Neki su na taj način usporili pad broja čitatelja jer su se neki od njih s tiskanog prebacili na neko od elektronskih priključaka novine. Povrh svega neki dobivaju i donacije svojih čitatelja, ali ni uza svu tu kombinaciju medikamenata kako bi se izborili za opstanak tiskanog izdanja, čini se da je dugoročno bitka izgubljena. Čak i na većim tržištima, a kamo li ne na malim gdje je i jezik barijera za veću bazu potencijalnih čitatelja. Kako u takvom okolišu zadržati kvalitetno i profesionalno novinarstvo, a ne podleći žutilu tabloida? Hoće li u budućnosti biti dovoljno onih koji će kupovati web novine ili će koncept dnevne novine u utrci s portalima koji stalno ažuriraju svoj sadržaj i brzinom društvenih mreža otići u povijest?

6. Nitko ne zna kako će sutra izgledati televizija. Video on demand, a posebno streaming iz dana u dan mijenjaju koncept televizije. S pojavom smart televizora stvorene su pretpostavke za daljnje iskorake, a nakon primjene 5G mreže možemo samo zamisliti kakve će se mogućnosti otvoriti za proizvodnju i distribuciju audiovizualnih sadržaja. Zapravo je glavno pitanje hoće li u bitci za gledanost u velikoj konkurenciji na svim razinama ono što danas razumijevamo pod televizijom biti tek mali i simboličan dio svega onoga što ćemo si moći izabrati na pametnom televizijskom ekranu? I što će u toj perspektivi biti s informativnim programom na televizijskim postajama (ako ih ubuduće uopće bude takvih kakve danas biramo s pomoću daljinskog upravljača)?

 

7. Nitko ne zna ni kakav će doseg i značaj biti digitalnog radija. Digitalizacija svakako radiju, mediju starom sto godina, omogućava novo ruhu s brojnim mogućnostima. No, može li se uopće radio u silnoj medijskoj konkurenciji izboriti za vlastiti opstanak, čak i nakon što će, barem u Europi, postati obavezno ugrađivati digitalne radio aparate u novoproizvedena motorna vozila? Ili je možda bolje pitati sljedeće: ako svatko od nas bar nešto vremena dnevno potroši na slušanje radija, i pritom uvijek ciljajući sadržaje koje nas posebno zanimaju (informativne, glazbene ili zabavne, svejedno), može li to biti dovoljno za financijsku održivost radija, posebno onih lokalnih?

 

8. Portali su već doživjeli svoj vrhunac. Mlada populacija, generacije M i Z, pokazuju istraživanja, ovisna je o mobitelima i 80 posto različitih sadržaja prima preko tog uređaja, pri čemu nisu portali nego društvene mreže, YouTube i slične platforme ono što prvenstveno “konzumiraju”. Osim toga, mnogi utjecajni news portali priznat će da ne bi imali šanse privući dovoljan broj korisnika, a time i bazu za privlačenje oglašivača, bez lifestyle sadržaja i konekcije na društvene mreže. Dakle, u laganoj su defanzivi u odnosu na društvene mreže. Da bi se održali sve češće koriste robote i rade s minimumom zaposlenih. Specijalizirani portali pak još uvijek traže modele održivosti, pogotovo na manjim tržištima gdje nema dovoljno potencijalnih pretplatnika ili oglašivača. Što će donijeti daljnji razvoj tehnologije ili medijsko tržište kada su portali u pitanju – stapanje s drugim medijima ili neku novu i hibridnu formu?

 

9. Društvene mreže postaju naujtecajnijji medij iako zakonski nisu medij. Ovaj paradoks moguće je samo u suvremeno doba, kada se tehnologija toliko brzo mijenja da ljudski, a kamo li zakonodavni um to jednostavno nije u stanju pratiti. Konzekvenca toga je da se sve više (polu)informacija širi na društvenim mrežama, a ove niti u jednom nacionalnom i nadnacionalnom zakonodavstvu ne figuriraju kao medij. Tehnološke tvrtke koje su vlasnici tih medija koji nisu (zakonski definirani) medij time postaju super moćni prenositelji i (via facti) proizvođači informacija. Tek u novije vrijeme nacionalne i nadnacionalne institucije počinju im posredno naplaćivati svojevrsnu informacijsku rentu i pretakati je u tradicionalne medije (u koje sada osim novina, radija i televizije valja ubrojiti i portale) koji su i nadalje jedini pravi proizvođači profesionalno istraženih, oblikovanih i objavljenih informacija. Hoće li se, zato što su nadnacionalne odnosno globalne, i kako uopće moći regulirati društvene mreže? Čiji je to posao?

 

10. Vjerodostojnost novinara i novinarstva ključne su za demokraciju. Ovdje nije samo riječ o klasičnoj definiciji prema kojoj su mediji, pored zakonodavne, izvršne i sudske, četvrta vlast od koje zavisi funkcioniranje demokracije. Riječ je u suvremeno doba o još većem ulogu. Naime, konstantnim padom povjerenja građana u institucije vlasti, koje je sve veće što je demokracija manje razvijena ali ne isključuje ni demokratski najrazvijenije zemlje, vjerodostojnost novinara i novinarstva u svim mogućim medijima postaje jedan od ključnih faktora da ne dođe do potpunog urušavanja koncepta demokracije kakvog znamo posljednjih 250 godina. Problem je što u korumpiranom okruženju ni novinari ni novinarstvo nisu pošteđeni izazova padanja u koruptivnu napast. Tu ne pomaže ni konstantni pad cijene novinarskog rada, niti sve manja profitabilnost medija, kao i umreženi interesi politike i vlasnika medija. Moglo bi se reći da nikada nije bilo lakše podleći kušnjama izdaje novinarske profesije i nikada teže ostati vjeran njenoj etici. Jedan od problema je i taj što su često sami novinari svoj najveći protivnik, olako se prodajući za šaku dolara, i što je od velikog broja novinarki i novinara tek šaka njih spremna solidarno se boriti za svoj status i položaj u društvu. Mogu li novinarska udruženja i sindikati pronaći novu energiju i nove načine borbe te pomoći novinarkama i novinarima kako bi se sačuvala jedna profesija i njen značaj u demokratskim društvima?

 

11. Država je pozvana da vodi računa o medijima, prije svega onim informativnim, ali kakva ta država treba biti. Kako god okrenuli, zbog značaja informiranja za demokratski proces, vijest odnosno informacija nisu klasična roba u smislu cipela ili odijela. Vijest odnosno informacija imaju javnu svrhu, jer građani imaju pravo znati sve ono što je bitno za odlučivanje u političkom procesu, za kontrolu vlasti i javnih službi. Stoga, bez obzira je li riječ o privatnim medijima ili javnim servisima koji imaju informativnu ulogu, država je kroz svoje institucije dužna, pogotovo u trenutcima kriza ili poremećaja na tržištu nesklonom informativnim medijima, pomoći onima koji imaju ulogu kontrolora demokracije. Problem međutim nastaje tamo, u demokratski slabo ili nikako razvijenim zemljama diljem svijeta, gdje država, poistovjećena s trenutačnim obnašateljima vlasti, počinje putem korumpiranih komisija selektivno pomagati medije koji su joj odani (javne i privatne), obezvrijeđujući tako cijelu koncepciju podržavanja kvalitetnog i profesionalnog novinarstva u korist demokracije. Ide to od vrha do dna vlasti, što na svojoj koži najbolje mogu posvjedočiti oni lokalni mediji koji su doslovno shvatili svoju misiju pa vrlo brzo došli u sukob s lokalnim političkim strukturama. Nisu ništa bolji ni pokušaji, primjećeni u brojnim pretežno istočnim i jugoistočnim europskim državama, podređivanja javnih radiotelevizijskih servisa interesima vladajućih, što rezultira gubitkom njihovih utjecaja i srozavanjem profesionalnih standarda. A javni su servisi u zapadnim demokracijama upravo nastali da se potakne informativni novinarski i uopće medijski profesionalizam.

 

Ima li dakle lijeka zloupotrebi države i medija? I mogu li profesionalni informativni mediji u deficitarnim demokracijama na duži rok uopće preživjeti? Pričat će tko preživi!