Već od samog početka pandemije Covida-19 bilo je jasno da će virus imati nesagledive posljedice ne samo po živote ljudi nego i po ekonomiju, poslovanje i radna mjesta. Jedna od profesija koja se našla među prvim pogođenim krizom je i novinarska.

Medijske korporacije u Bosni i Hercegovini već su počele sa otkazivanjem ugovora o radu novinarima i medijskim djelatnicima, opravdavajući to smanjenjem prihoda i obima posla u određenim redakcijama.

Paradoksalno, dok se većina profesionalaca našla na udaru virusa (izvještavajući svakodnevno sa terena), ali i na udaru vlasti (koja na sve moguće načine nastoji ograničiti slobodu medijskog izvještavanja, a posebno kritike), njihova radna mjesta našla su se na udaru vlasnika, kojima je, čini se, Covid-19 poslužio kao perfektan izgovor da se oslobode „viška“ uposlenih.

Ništa u ovom, najblaže rečeno, nekorektnom (a najpoštenije rečeno, nehumanom) odnosu medijskih vlasnika prema uposlenicima u vremenu pandemije nije iznenađujuće za sve nas koji smo i ranije pratili uslove rada u većini redakcija u Bosni i Hercegovini.

Istraživanja koja su rađena proteklih godina pokazala su stav novinara da se nerijetko osjećaju ugroženim prvenstveno unutar medija za koji rade i njihovo nezadovoljstvo radno-pravnim statusom i socijalnom (ne)sigurnošću.

Vlasnici i menadžmenti medija kojima je, „kad je stanje redovno“, bilo uobičajeno godinama držati novinare na ugovorima na određeno, isplaćivati minimalne plate ili ih ne isplaćivati nikako u novcu, nego u proizvodima dobivenim „na kompenzaciju“, očekivati da za te plate novinari budu, modernim rječnikom rečeno „multitaskeri“, a u praksi prevedeno da rade beskonačan broj sati, za barem dvije platforme unutar medija (najčešće pored novine, radija ili TV stanice paralelno i za web i društvene mreže) i „proizvode“ što veću količinu sadržaja što brže i sa što manjim očekivanjima od poslodavca i na svom radnom mjestu, zapravo su se i prije pandemije vladali po principu prvobitne akumulacije kapitala: novinari su bili ugroženiji od bilo kojih prekarnih radnika, i što su manje koštali, to je vlasnicima ostajao veći profit.

Očekivano, takvi vlasnici i menadžmenti medija su u trenutku izbijanja pandemije prvenstveno mislili na profit, a ne na uposlenike. Iluzorno bi i utopijski bilo očekivati da se u vremenu (i u svjetonazoru) globalnog korporativnog kapitalizma biznis organizacije ponašaju kao humanitarne, ali je, u najmanju ruku, neprikladno smatrati vlasnike medija ozbiljnim biznismenima (iako se oni takvim nastoje predstaviti, što je, između ostalog, jedan od razloga zašto svojim poslovnim carstvima dodaju i medije, koje poslije koriste za promociju ili zaštitu svojih poslova kroz medijske sadržaje), ako su ti biznisi nakon svega nekoliko sedmica krize ugroženi do te mjere da je otpuštanje uposlenika neminovno.

Prije će biti da se radi o nečemu drugom: pandemija je naprosto jedan od načina da se u medijima riješe „nepoželjnih“ – uglavnom novinara u godinama, koji su se i ranije relativno teško nosili sa tehnološkim promjenama i multitasking izazovima u profesiji, kao i onih koji se bave kreiranjem „neprofitabilnih“ sadržaja poput kulturnih rubrika, dokumentarnih programa, istraživačkog novinarstva i slično.

Činjenica da upravo ti sadržaji medije čine društveno odgovornim i da su oni osnova medijske djelatnosti koja nama građanima omogućava da ostvarimo pravo na kvalitetno informisanje, edukaciju i orijentaciju putem medija, ukazuje da otkazom ugovora o radu takvim novinarima i smanjenjem takvih sadržaja u medijima, na gubitku smo i mi, publika. Nemamo, istina, empirijske pokazatelje za stoprocentnu potvrdu ovakve tvrdnje, ali nas je predpandemijsko vođenje politika u medijima naučilo da kad god treba birati između kvalitetnih ljudi i sadržaja i jeftinog podilaženja ukusu ispodprosječnih (i u pogledu sadržaja i u pogledu onih koji ih kreiraju i prezentiraju), veliki broj medijskih vlasnika bira ovo drugo. Ne bi se reklo da će koronavirus napasti i uništiti takve medijske prakse.

Otkazi odmah, a „čvrsta“ obećanja za vraćanje na posao

Činjenica je da otkazi novinarima i medijskim djelatnicima dolaze u vrijeme opće nesigurnosti i povećane razine stresa kod svih nas, pa ostanak bez posla i novinarima (kao, uostalom, i svim drugim radnicima) predstavlja dodatno opterećenje, ne samo u pogledu egzistencije nego i mentalnog i općeg zdravlja.

No u ovoj pandemiji otpuštanja, koja je u najavi, sporna je još jedna ključna stvar: brojni medijski djelatnici suočeni su sa situacijom da im odranije nisu uplaćena sredstva u PIO fondove, pa će teško ostvariti svoja prava, kao i sa činjenicom da su naprečac suočeni sa potpisivanjem sporazumnog raskida ugovora o radu (neki od njih tvrde da su u zamjenu dobili „čvrsta usmena obećanja da će, kada se steknu uslovi, biti vraćeni na posao i potpisati nove ugovore“), pa su svojim potpisom, zapravo, sami sebi uskratili mogućnost potencijalnog rješavanja svog radno-pravnog statusa putem suda.

Da li će usmena obećanja biti ispunjena i novinari vraćeni na posao kada pandemija prođe, to u ovom trenutku zasigurno ne mogu stoprocentno garantovati ni sami menadžmenti medija koji su, vjerovatnije je, dali takva obećanja bez stvarne osnove i pokrića, jer da imaju realne planove za takvo nešto, vjerovatno bi imali i planove kako da u smanjenom obimu posla ugovore s novinarima i ne prekidaju.

Politika nezamjeranja i spirala šutnje

Važno je, međutim, napomenuti da, iako postoje najave da će otkazi novinarima postati masovni u doglednoj budućnosti, još uvijek možemo tvrditi da postoje i oni mediji koji se nastoje odgovorno odnositi prema svojim uposlenicima (ne samo u smislu da ih ne otpuštaju nego i da čine sve da zaštite njihove plate, ali i osiguraju adekvatne uslove za rad u vremenu pandemije), pa čak i oni mediji, urednici i vlasnici koji su pružili ruku i ponudili saradnju novinarima bez posla (poziv redakcije Inforadara otpuštenim kolegama da za njih barem povremeno pišu i izvještavaju je apsolutno za svaku pohvalu).

Solidarnost, barem i verbalna (a posebno konkretna podrška i pomoć), u ovim je trenucima važnija nego ikad i unutar novinarske branše, ali i od svih nas koji sa medijima sarađujemo ili smo njihova publika. I u tom kontekstu posebno ljuti ova „gromoglasna šutnja“ velikog broja kolumnista, analitičara, akademskih djelatnika i drugih javnih ličnosti na vijest da oni koje su donedavno tako srčano i srdačno pozivali na svoje događaje i titulirali kao svoje važne i drage kolege i saradnike sada ostaju na ulici.

Politika nezamjeranja i spirala šutnje, udružena sa „salonskim“ i teorijskim borbama za jednakopravnost bez konkretnog djelovanja u praksi nije iznenađujuća, ali je poražavajuća.

Društvo novinara BiH apelovalo je na vlasti u Bosni i Hercegovini da u mjere ekonomskog oporavka uključe i medije. Udruženje BH novinari pozvalo je nadležne vlade, medijske institucije i međunarodne donatore da formiraju fond za hitnu pomoć medijima. Evropski novinarski centar i Facebook novinarski projekt već su pokrenuli fond od tri miliona dolara za podršku medijima. U Bosni i Hercegovini odranije postoje i različiti grant programi za medije i novinare.

Bude li neke pravde i s(a)vjesti kod brojnih međunarodnih donatora (od čijih novaca su u velikoj mjeri živjeli i ovisili mediji u BiH i prije ove krizne situacije), njihova sredstva više neće odlaziti u medije koji su u svojim projektnim aplikacijama u predpandemijsko vrijeme deklarativno zagovarali i skupo prodavali etičke i profesionalne standarde, borbu za slobode svih građana i pravično bosanskohercegovačko društvo, a sa prvim znacima smanjenja budžeta sve te principe zaboravili „u svojoj kući“ čuvajući profit prije ljudi.

Bude li neke s(a)vjesti i konkretne medijske pismenosti i ljudske solidarnosti kod nas publike, takve medije više nećemo smatrati svojima.

Oni koji se olako odriču svojih uposlenih, novinara koji su im godinama gradili brend, reputaciju i povjerenje kod javnosti, naprosto su zaslužili da se sa istom lakoćom mi njih odreknemo.

Tekst prenesen s dopuštenjem portala analiziraj.ba

Prethodni članakDobra i loša praksa press konferencija u vrijeme pandemije
Slijedeći članakUskoro premijera TV serije Zoki Poki
Dr. sci. Lejla Turčilo redovna je profesorica na Odsjeku Komunikologija/Žurnalistika Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, gdje predaje predmete: Teorija medija, TV novinarstvo, Online novinarstvo i Mediji i politika na dodiplomskom i master studiju i predmet Oblikovanje novih javnosti i PR na doktorskom studiju. Objavila je tri autorske knjige, dvije koautorske knjige, kao i jedan priručnik i pet istraživačkih publikacija. Objavila je više od četrdeset naučnih i stručnih radova u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj, SAD i Kolumbiji. Učestvovala je u više naučnih i stručnih konferencija, simpozija i kongresa u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Rukovoditeljica je Centra za cjeloživotno učenje Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i šefica Odsjeka Komunikologija/Žurnalistika. Polje interesovanja joj je online komunikacija, interkulturalna komunikacija, medijska pismenost, te medijske slobode