Zavisnost i nezavisnost (medija)

Postoje riječi odnosno fraze kojima, od prevelike upotrebe, prijeti izlizanost, obesmišljavanje. Jedna od takvih fraza je i nezavisnost medija. Ovih dana, u sporu A1 telekoma i United grupe – vlasnika N1 i Sport kluba, nezavisnost medija se spominje, često, čak i prečesto, kao jedno od oružja da ne kažemo argumenata u polemici.

Prije nego ponovno, po tko zna koji put, kažemo koju o (ne)zavisnosti medija, važno je konstatirati da se cijeli ovaj slučaj izostanka dogovora o emitiranju N1 i Sport kluba na platformama A1 telekoma, koji Media Daily ustrajno prati, uporno hoće s terena tržišne utakmice, kakva god ona bila, prebaciti na teren slobode medija (još jedna suspektna fraza) i nezavisnog novinarstva (što god to bilo).

Svi koji dovoljno dugo rade i žive u medijskom okruženju na ovim našim ex jugoslavenskim prostorima – evo školske lekcije za pačiće male – znaju da su s uvođenjem tržišta došla i i takva pravila u kojima moćne (medijske) tvrtke objektivno nameću svoje standarde i pravila, pri čemu im je osnovni orijentir profitabilnost odnosno nastojanje da se konkurencija nadmaši svim dozvoljenim, a bogami ponekad i manje dozvoljenim sredstvima, ne bi li se osvojili novi klijenti i korisnici što donosi i više novca.

No, isto tako, svi oni koji žive na tom tržištu (tržištima) ili su samo promatrači, znaju još nešto. Naime, da u toj kakvoj takvoj tržišnoj utakmici, a pogotovo stoga što su u pitanju mediji, nerijetko onaj koji ne realizira svoje tržišne ambicije i ponestanu mu ekonomskih argumenata ili želi denuncirati konkurenta, počne koristiti druge – “medijske argumente”. A onda u igru, kao svojevrsni coup de grace, ulazi “nezavisno novinarstvo”.  

Tako je bilo i ovaj put. United grupa, posebno N1 i njegov glavni čovjek u Hrvatskoj Tihomir Ladišić, inzistiraju na tumačenju da ih se, gotovo pa spregom države koja ne liberalizira zakonodavstvo i jednog operatera, hoće diskvalificirati kao “slobodni nezavisni medij” (iako i dalje emitiraju na drugim platformama u vlasništvu drugih operatera). Teška je to optužba, posebno u zemlji – o regiji da i ne govorimo – koja je i unatoč članstvu u EU stalno pod povećalom kada su u pitanju demokratski standardi.

No, da ne okolišamo. Pojam nezavisnih medija nastao je kao razlikovna odrednica u odnosu na državne medije. Od kada su državni mediju postupno, prije svega u zapadnim demokracijama, evoluirali u javne medije, tako je i razlikovanje državnih i takozvanih nezavisnih medija postalo iluzorno. Danas je u demokratskom svijetu zato u upotrebi ralikovanje javnih (public), s jedne, i privatnih (private), a ne nezavisnih (independent) medija, s druge strane.

Zašto? Zato što nezavisnost, pa ni medijska, ne postoji. To je opsjena. Jer iza svakog “nezavisnog” medija, čak i onog tko na manje ili više brdovitom Balkanu upravo tu “nezavisnost” hoće prodati kao svoj tobožnji demokratski imidž, stoje neki vlasnik ili vlasnici sa svojim interesima, od koji jednostavno ti mediji zavise. Pa čak i da je riječ o najmoralnijim ljudima koji imaju najplemenitije namjere, taj uvjetno nazvani nezavisni medijski projekt zavisi upravo od sposobnosti, pameti ili neke druge ljudske osobine vlasnika te ljudi koji uređuju i stvaraju (novinari, primjerice) taj medij.

Zato mediji, bez obzira na vlasništvo, mogu biti jedino otvoreni ili zatvoreni, profesionalni u uvažavanju kriterija struke ili manipulativni. Posebno informativni mediji. Svoju vjerodostojnost moraju potvrđivati dnevno, načinom obrade informacija i uređivačkom politikom.

Mahati zastavom nezavisnosti kao nekakvim dokazom vlastite kvalitete i profesionalnosti, nažalost nije bilo dovoljno jučer, nije dovoljno danas a neće biti dovoljno ni sutra. To vrijedi za N1 kao i za sve ostale informativne i ne informativne medije, svejedno da li emitiraju kao televizijske ili radio postaje odnosno čitaju se kao portali ili novine.

To je sva mudrost koliko god se kolege na N1 upregli u dokazivanje nečega drugoga. Bilo bi im bolje da profesionalno nastave raditi svoj posao umjesto što se kompromitiraju umatajući interese svojih vlasnika u celofan nezavisnosti, te dodatno krmčeći vjerodostojnost producirajući, između ostalog, sumnjive ankete. Poput primjerice one od prije dva dana o raspoloženju birača u Rijeci uoči lokalnih izbora, gdje je agencija objavila kako je mogućnost pogreške +/- 3,99 %. S tolikom mogućnošću pogreške rezultati su više nego relativni (tko je gori može doći doli, i obratno), što u krajnjem slučaju znači da se publika dovodi u zabludu.

Svi oni koji nešto znaju o istraživanjima javnog mnijenja mora da su se grohotom nasmijali kad su vidjeli kolika je mogućnost pogreške provedene ankete. Još i više kada su shvatili da im to servira “nezavisni” medij.