HrvatskaU četvrtak se medijskom zajednicom proširila vijest da je u 74. godini umro jedan od doajena hrvatskog novinarstva Tonči Bonaći.
Ne može se reći da mediji nisu javnosti prenijeli tu informaciju. Dapače. Pogotovo portali. No, nekako je ostao dojam da je većina tih informacija bila opće informativna i kurtoazna, s tek ponekim, i to parcijalnim, podsjećanjem na tragove koje je Bonaći ostavio u hrvatskom novinarstvu. Sve zajedno, bilo je to korektno, ali znatno manje od onoga što je Bonaći zaslužio.
U svakom slučaju, najmanje je zaslužio da ga se u naslovima i tekstualnom dijelu informacija o njegovoj smrti krsti “splitskim novinarom”. (Zar samo oni koji su rođeni i pretežno djelovali u Zagrebu imaju biti smatrani hrvatskim novinarima?) Istina je, počeo je i duboke je tragove ostavio radeći, između ostalog, u Splitu i splitskim medijima, ali ono što je i kako je to radio nadmašivalo je okvire tog grada i njegovih medija. Bonaći nije bio lokalni dopisnik novina, radija ili televizije koji je vječno ostao ukotvljen u okruženje u kojem djeluje. Bio je medijski inovator neomeđen prostorom u kojem je djelovao.
Bilo bi dakle nepravedno prema Tončiju i njegovom novinarskom djelovanju ne spomenut barem tri ključne stvari po kojima će sutra svakako naći svoje mjesto u povijesti hrvatskog novinarstva.
Prva je njegov trag na uspon Radio Splita u drugoj polovici 1970-ih godina. Zajedno s Jadranom Marinkovićem i Brunom Stivičevićem tvorio je trojac radijske avangarde unutar ondašnjeg hrvatskog (i jugoslavenskog) medijskog prostora. Nesvakidašnjost splitskog radijskog pristupa u ondašnjem medijskom sivilu, s kontakt programom, ležernim vođenjem s odmakom od ustaljenih kanona radijskog novinarstva, kratkim informacijama i s dosta glazbe, bila je dobrim dijelom vođena rukom Tončija Bonaćija. Tadašnji Radio Split bio je Radio 101 deset godina prije početka rada Radija 101, a da ga se moglo slušati na engleskom ili talijanskom jeziku ne bi se znalo da se ne emitira iz Ney Yorka ili Rima.
Kao srednjoškolac uživao sam slušati splitski trojac, a kada sam nekoliko godina kasnije, nakon studija, počeo raditi na Radio Rijeci dočekao me sličan pristup. Radio Rijeka je također krenula tim putem koji smo dodatno unaprijeđivali. Virus Radio Splita, u kojeg je svoj DNK ugradio i Bonaći, širio se diljem ondašnje Hrvatske. Treba i na to podsjetiti.
Sada se dosta govori o njegovom tragu kao urednika gradske rubrike “Slobodne Dalmacije” 1980-ih godina. S pravom. Ako je gradska rubrika srce svake novine, jer se tu naukuje novinarski zanat te održava najbliži kontakt s čitateljstvom, onda je u Kulušićevom projektu “Slobodne Dalmacije” Bonaći bio pravi čovjek na pravom mjestu. Izvanrednog sluha za vijest i ono što čitatelji žele, pobornik brze, precizne i angažirane novinarske reakcije, bio je idealan urednik jedne od ključnih rubrika za dinamičnu novinu s kraja 20. stoljeća. Zato nije čudno što ga se danas rado sjećaju oni kojima je bio urednik, iako ne treba sumnjati da je bio “tvrd urednik” koji je znao kako tesati novinara i u isto vrijeme imati dobar i zanimljiv sadržaj.
Treći ključni Bonaćijev medijski iskorak po kojem ćemo ga pamtiti dogodio se početkom 1990-ih. Praktički, onog trenutka kada je Miroslav Kutle preuzeo “Slobodnu Dalmaciju” Bonaći je čitavo zagrebačko dopisništvo te novine sastavljeno od 13 novinarki i novinara preko noći, u dogovoru s Veljkom Vičevićem i Zdenkom Manceom, glavnim urednikom i direktorom “Novog lista”, preveo u dopisništvo riječkog dnevnog lista. No, nije taj čin sam po sebi ono što je bilo presudno za valorizaciju Bonaćijeva djelovanja. Iako je i to važno. Kao što mi je jednom prilikom, kao kolegi iz “Novog lista”, rekao na kavi u Zagrebu, u dogovoru s kolegama se odlučio na prelazak iz “Slobodne Dalmacije” u “Novi List” jer su naučeni na slobodni medijski okoliš Kulušićeva razdoblja to nastojali i zadržati, a tada već privatizirani “Novi list” u vlasništvu zaposlenih i bivših zaposlenih to im je mogao garantirati.
U svakom slučaju, u tih nekoliko godina koliko je bio na čelu zagrebačkog dopisništva “Novog lista” Bonaći je, nastavljajući se na posao započet još u “Slobodnoj Dalmaciji”, gdje je ustrojio važan informativni punkt za novinu koja nema sjedište u glavnom gradu gdje se vuku glavni politički potezi (neka vrsta protuteže gradskoj rubrici), značajno pomogao usponu riječkog dnevnika na nacionalnu medijsku scenu. Zlatno doba “Novog lista” 1990-ih i 2000-ih počiva stoga dijelom i na njegovom znanju, energiji i iskustvu.
I da nije ništa drugo napravio nego ono što sam izdvojio, Tonči Bonaći je bez ikakve sumnje ostavio neizbrisiv trag u hrvatskom novinarstvu. Živio je novinarstvo i onda kada je bio ljut na sve oko sebe, i kada je bio rezigniran i kada je bio euforičan. Sve manje je, nažalost, takvih novinara.
Srbija
