Sretno!

Nakon četrdeset godina u novinarstvu došlo je vrijeme za mirovinu. Sigurno ću napisati još poneki tekst, ali svakodnevnom angažmanu treba reći hvala, bilo je dosta. Čekaju usto još neki publicistički projekti i davno prihvaćene obaveze koje treba ispuniti.

Prošao sam sve vrste tradicionalnih i nešto novih medija. Počeo sam na radiju, godinama djelovao u novinama, nešto vremena proveo i na regionalnoj televiziji, a posljednjih pet godina kao glavni urednik pomagao sam Zoranu u osmišljavanju i vođenju projekta portala Media Daily. Ovog kojeg upravo čitate.

Bilo je to uzbudljivo razdoblje. Očekivanja su nam bila velika glede publike kojoj smo se obraćali. Više desetaka tisuća zaposlenih u medijskoj i telekom industriji na ex-jugoslavenskom prostoru, te stotine firmi koji se tim djelatnostima bave, budile su nadu da će projekt vrlo brzo jurnuti u nebo. Pokazalo se, međutim, da je sve to išlo sporije i teškom mukom. 

Jedan od razloga za takav razvoj događaja, pored onog notornog da “naši ljudi” žele sve besplatno i nisu pretjerano zainteresirani za plaćanje ni onih informacija koje bi ih po defaultu trebale zanimati, jest i to što stanje u novinarstvu i medijskom okruženju na ovim prostorima nije, najblaže rečeno, najidealnije. Ni u materijalnom ni u vrijednosnom smislu. A onda, posebno kod novinara i srednjih zanimanja, pada i interes za “medijske teme” izvan onog što je dnevni posao za preživljavanje.

Iskreno, da sada ponovno počinjem profesionalnu karijeru nakon završenog studija, nisam siguran da bih opet odabrao novinarstvo. Jedan sam, naime, od onih sretnika koji je radni vijek proveo u medijskim tvrtkama koje su u svoje vrijeme bile oaze slobodnog novinarstva, poput Novog lista od 1991. do 2012. godine kada sam ga napustio. Sada je stanje puno teže. Danas su se nadvili tmurni oblaci nad novinarstvo, pogotovo na malim tržištima i na jezicima kojima govori mala populacija. Interesi i očekivanja vlasnika, s jedne, i zaposlenika (novinara, snimatelja/fotoreportera) često su u sukobu, najčešće zbog novca i načina informiranja.

Navrh svega, transformaciju iz tiskanih na digitalna izdanja, te razvoj svih ostalih suvremenih novinarsko-medijskih izričaja, uspješno provode medijske tvrtke koje objavljuju na engleskom jeziku, jeziku sporazumijevanja čitavog svijeta. Ostali se moraju jako pomučiti da opstanu. Čak i u relativno velikoj Njemačkoj, Italiji i Francuskoj, a kamo li tamo gdje se govori hrvatski, srpski, bosanski ili crnogorski, da o slovenskom i makedonskom i ne govorimo. 

Teško je prognozirati kako će sve to, s još ubrzanijim razvojem tehnologije, završiti. Da, potreba za informacijama će postojati, trebat će izvještavati odnosno posredovati informacije do krajnje publike, ali kako će buduće medijsko okruženje izgledati, posebno kada je u pitanju materijalni položaj novinara (uključujući tu i potrebu za njima), hoće li svi mediji “morati” izlaziti/objavljivati na engleskom (kojim se služe svi mladi) ili ne, hoće li društvene mreže i video/audio usluge na zahtjev potpuno istisnuti tradicionalne medije, pitanja su na koja trenutno nemamo decidiranog odgovor.

No, da treba pokušavati, ustrajavati, nema sumnje. Izvorna potreba za izvornim novinarstvom a ne PR informiranjem, uvijek će postojati. Očekujući, naravno, točku preokreta, kada će se onima koji istraju početi isplaćivati uloženi trud. Vjerujem da će tako biti i s Media Daily, projektom u koji je Zoran uložio veliku energiju, a ja mu nastojao pomoći koliko sam znao i umio.

Došlo je vrijeme rastanka. Valja mi sići s broda koji treba nastaviti svoj put. Sretno Zorane, sretno Media Daily!