Preskočit ću sve one nazdravičarske riječi hvale i samohvale uobičajene prilikom proslava godišnjica i krenuti odmah u srž problema: medijski prostor unutar kojega djelujemo nije u najboljem stanju.

Kada smo na današnji dan prije četiri godine, namjerno izabravši Svjetski dan slobode medija,  krenuli u “avanturu” stvaranja medija za medije znali smo u što se upuštamo. Znali smo da posebno u ovoj našoj regiji povjerenje u (informativne) medije pada, da ne samo novinari i medijski radnici već i vlasnici medija koji nastoje poslovati časno i profesionalno imaju problema, da su države nekim medijima majke a drugima zle maćehe…

Ipak, vjerovali smo da to sve, i mnogo toga drugog, uz podršku više desetina tisuća zaposlenih u medijskoj i telekom industriji te pratećim djelatnostima neće biti prepreka razvoju portala kao mjesta razmjene informacija iz regije i svijeta, te samim time snaženja sektora. Ispostavilo se, međutim, da zainteresiranih čitatelja ima dovoljno, ali mnogo manje nego što smo očekivali. Što navodi na zaključak da je to zapravo signal, isključimo li iz medijske industrije zabavu i sport, kako su informativni mediji u tolikoj krizi da je zaposlenima u njima u bitci za preživljavanje zadnje do čega je stalo usavršavanje ili skupljanje informacija o radu drugih odnosno ideja koje bi mogli iskoristiti u svom poslu. 

Što je do toga dovelo? Evo ukratko nekoliko mogućih uzroka generalno lošeg stanja medija na ovom našem ex jugoslavenskom prostoru i okolici.

Najprije, to je opći gubitak povjerenja javnosti u medije koji posluju na jezično i tržišno ograničenim prostorima u doba pluralizma svih mogućih vrsta medija, posebno bujanja (besplatnih) internetskih portala. Problemi poslovanja u jednom dijelu medija dovode i do problema održavanja profesionalnih standarda, neprimjerenog utjecaja vlasnika na uređivačku politiku, sprege vlasnika s politikom i biznisom te, posljedično, pretvaranja medija u PR agencije.

Također, novinari, snimatelji, kamermani i ostali “proizvođači informacija” osim što su u pravilu loše plaćeni i bez nekih elementarnih radnih prava, često su uživo ili online ponižavani, klevetani, proganjani, a povremeno i ubijani kao sada u Ukrajini, što dodatno urušava profesiju. Nije stoga čudo da, kao primjerice u Makedoniji, drastično pada interes za studiranje odnosno profesionalno bavljenje novinarstvom. Ili da se pojavljuje manjak solidarnosti među novinarima i medijskim radnicima, jer se “za šaku dolara” na kraju mjeseca počinju preferirati individualne, a ne kolektivne (sindikalne) strategije opstanka na poslu.

A povrh svega, dio onih koji i dalje ostaju u novinarstvu i srodnim mu zanimanjima, jer nemaju kud u zemljama u kojima ponuda poslova ionako ne cvjeta, odrađuju svoje poslove sa sve manje profesionalne znatiželje i umijeća. Drugim riječima, otaljavaju posao. Tako je zatvoren krug, jer kada se u novinarskom poslu ne grize i ne daje sve od sebe, proizvod je loš sadržaj, a to onda dodatno smanjuje povjerenje čitatelja, slušatelj i gledatelja u medije i novinare. 

Čeka li nas onda sutra još nešto gore? Naravno, ima i ljepših i optimističnijih primjera u brojnim medijima koji govore da možda ipak ima svjetla na kraju tunela. No, najgore je kad se prigodničarski, uz velike i “svete” datume zabija glavu u pijesak poput noja i odbija vidjeti probleme s kojima smo okruženi. Kako kaže stara mudrost, bez detektiranja problema nemoguće je naći rješenje. 

Media Daily stoga neće odustati o koliko god problema u medijima bude trebalo pisati, nemojte ni vi kojima je stalo do ove naše “proklete” profesije.