Već trideset godina radiodifuzijsku stvarnost u Hrvatskoj obilježava jedna frekvencija – 101 MHz. Devedesetih godina prošlog stoljeća ta je frekvencija bila sinonim borbe za demokraciju, početkom 21. stoljeća postala je poznata po unutarnjim sukobima dotad “složne braće i sestara” i posljedično medijskom preživljavanju, a u posljednje vrijeme, s kulminacijom dodjele frekvencije Top radiju, stojedinica postaje test (ne)vjerodostojnosti nacionalnog radiodifuzijskog regulatora. 

O Radiju 101, pronositelju slave ove opjevane i, čini se nakon svega, uklete frekvencije, napisano je stotine stranica novinarskih članaka, blogova, publicističkih i znanstvenih radova. Ova je radio postaja u svojim zlatnim vremenima, na kraju osamdesetih i u dobrom dijelu devedesetih, podjednako bila spiritus movens demokratskih gibanja (jedna od rijetkih medijskih točki otpora autoritarnom režimu) i svojevrsni laboratorij radio izričaja. S demokratskim promjenama 2000-ih mnogo se toga promijenilo. Nikada poslije Radio 101 neće imati takav značaj i utjecaj kao u 1900-ima, ali njegovo emitiranje na 101 megaherca sve do prije par mjeseci imalo je nekakav simboličan značaj za slobodarsku povijest radiodifuzije u Hrvatskoj. 

Možemo prihvatiti da ni u medijskoj industriji, kao ni na drugim područjima, nema mjesta osjećajima i takozvanoj staroj slavi. Ali, nakon niza događaja u posljednjih nekoliko mjeseci, od trenutka kada je objavljeno da će Radio 101 izgubiti koncesiju pa do odluke o novom koncesionaru, dojam je nije bilo ni volje ni želje da se Stojedinici pruži šansa za opstanak. Kao da se u regulatornom tijelu jedva čekalo da se ovu ukletu frekvenciju, koja nikako da dobije svoj mir, dâ u ruke nekome drugome. 

Previše je tu slučajnosti da bismo povjerovali u slučajan odabir novog koncesionara – Top radija. Dovoljno je samo pogledati usporedbu ponuda, s nizom kriterija, svih osam prijavljenih kandidata za koncesiju. I prostim je okom vidljivo da Top radio ni po čemu posebno ne odskače da bi povjerovali kako je zaslužio plebiscitarnu naklonost članova Vijeća za elektroničke medije. Jedino što je Top radio prijavio a nitko drugi nije, i po tome je doista različit, jest statut medija. Ako je to presudilo, u što čisto sumnjamo, onda je to najveća moguća glupost. Jer, što će mediju koji još nije ni počeo s radom statut medija? Ako ga je donio direktor i vlasnik Ivan Jurić Kaćunić i prije početka emitiranja, jesu li se o njemu očitovali zaposleni odnosno buduće zaposleni navedeni u prijavi ponude i da li se slažu s njim? Ako pak nisu, kakva je onda stvarna svrha statuta medija? Možemo tako unedogled. 

Čini se i da su i statuti medija postali samo obavezni papiri, samo da je na računu, ispražnjeni od svakog smisla i svrhe (osim da pogoduju onima kojima trebaju pogodovati). 

Zapravo, u hrpi kriterija koju su morali ispunjavati kandidati za koncesiju na frekvenciji 101 megaherc, nedostajao je jedan, najvažniji – vjerodostojnost koncesionara. Jer da je postojao taj kriterij onda, kako je to proteklih dana i tjedana pisao Media Daily pojašnjavajući sve financijske malverzacije vlasnika Top radija na koje se Vijeće za elektroničke medije već godinama ne obazire, tvrtka u vlasništvu Ivana Jurića Kaćunića nikako ne bi mogla dobiti spomenutu koncesiju. 

No, dobila ju je, zdravoj pameti usprkos, pa 101 megaherc nastavlja biti ukleta koncesija a Vijeće za elektroničke medije definitivno se spustilo na razinu Vijeća za telekomunikacije, koje je prije skoro trideset godina bilo sinonim za ne transparentnost i protežiranje skrivenih (medijskih) interesa.

Prema istraživanju Centra za pluralizam i slobodu medija pri Europskom sveučilišnom institutu, o čemu smo objavili tekst proteklog četvrtka, po pitanju transparentnosti vlasništva Hrvatska je među članicama EU svrstana u zemlje visokog rizika. Također, tamo se konstatira da u “Hrvatskoj regulacija medijskog sektora stagnira, što je dovelo do pogoršanja medijskog pluralizma“.

Nije li onda odluka Vijeća za elektroničke medije o dodjeli koncesije Top radiju samo potvrda ovih međunarodnih uvida u medijsko stanje u Hrvatskoj? I nije li vrijeme da se o svemu oglase Ministarstvo kulture i medija i sama Vlada? Moguće da i odšute.

Možda u tim tijelima vlasti doista misle da je puku poštovanje procedure i formalnog odlučivanja tajnim glasanjem dovoljna kulisa Potemkinova sela hrvatskog pluralizma i transparentnosti medija.