Ekskluzivno objavljujemo u četiri nastavka dossier o tome kako Slovenska demokratska stranka (SDS) i njezin čelnik te premijer države Janez Janša slijede medijsku strategiju mađarskog premijera Viktora Orbana u ovladavanju medijima i njihovom političkom preuzimanju. Danas je na redu prvi dio.

Ovaj istraživački tekst Lenarta J. Kučića objavljujemo u suradnji sa slovenskim istraživačkim portalom podcrto.si koji sustavno prati događanja na slovenskoj medijskoj i političkoj sceni.

Nepuna dva mjeseca nakon imenovanja nove slovenske vlade u ožujku 2020. godine, premijer Janez Janša objavio je na službenoj vladinoj web stranici tekst u kojem je iznio svoje stavove o odnosu novinara i politike. U tekstu pod imenom Vojna z mediji ( Rat s medijima) bio je vrlo kritičan prema slovenskim medijima, posebno prema dvije najveće televizije: javnoj RTV Slovenija i komercijalnoj Pop TV.

Između ostalog, napisao je da profesionalni i etički rad u obje televizijske postaje ne dolazi do izražaja zbog “huškačkih montaža i vođenja emisija”, a da su “prosječni ili ispodprosječni” novinari i urednici podržani “stupovima duboke države”. Optužio je medije da šire lažnu sliku o situaciji u zemlji izazivajući osjećaj izvanrednog stanja i napadajući demokratski izabranu vlast koje se trudi obuzdati pandemiju opasne bolesti covid-19.

Samo dva mjeseca kasnije, vlada je izradila prijedloge za izmjenu četiri medijska zakona koji bi, kada bi bili usvojeni u predloženom obliku, značajno preoblikovali domaći medijski krajolik: Zakon o medijima, Zakon o Slovenskoj tiskovnoj agenciji (STA), Zakon o audiovizualnim uslugama i Zakon o javnoj radioteleviziji (RTVS).

Gotovo istovremeno s objavljivanjem prijedloga za izmjenu paketa medijskih zakona, na televizijskom tržištu dogodila se još jedna važna promjena. Prošlog srpnja (jula) Telekom Slovenije, koji je u većinskom vlasništvu države, objavio je prodaju Planet TV-a, druge po veličini slovenske komercijalne televizije (veći su samo Pop TV i Kanal A u vlasništvu produkcijske kuće Pro Plus). Planet TV je otišao u ruke mađarskih vlasnika bliskih premijeru Viktoru Orbanu i njegovoj stranki Fidesz. U isti krug spadaju i mađarski vlasnici slovenske televizije Nova24TV i drugih tvrtki u medijskom sustavu stranke Slovenske demokratske stranke (SDS): političkog tjednika Demokracija i mreže lokalnih internetskih medija.

Promjena vlasničke strukture Planet TV-a i sadržaj promjena medijskih zakona ukazuju na to da trenutna vlada na čelu sa strankom SDS želi povećati svoj utjecaj na televizije.

Ovo nije prvi takav pokušaj SDS-a i njezinog predsjednika Janeza Janše. Tijekom prvog mandata od 2004. do 2008., izmijenili su Zakon o javnoj radioteleviziji, koji je ojačao utjecaj politike na poslovanje i programe javne RTV. Tijekom drugog mandata 2012. – 2013. godine osnovan je Planet TV putem državnog Telekoma Slovenije, koji se od početka rada smatrao projektom SDS-a. Janša je 2015. najavio osnivanje nove televizije – Nova24TV koja je s emitiranjem započela u ožujku 2016. godine.

Kao što ćemo pokazati u našoj istrazi, ovi Janšini potezi bili su vrlo slični onima koje je prije njega u Mađarskoj izvodio Viktor Orbán. Za obojicu političara najvažniji medij bila je televizija: medij koji još uvijek ima ključni utjecaj na odluke birača.

Televizija ostaje dominantan medij

U Sloveniji je, unatoč širenju interneta i društvenih mreža, tradicionalna (linearna) televizija i dalje dominantan medij, koja dopire do najvećeg broja glasača i potencijalno ima najveći utjecaj na javno mišljenje. Kao takva, ona može učinkovito igrati ulogu čuvara demokracije, skrećući pažnju na zlouporabu moći. U rukama vlasti, međutim, postaje moćno oruđe pomoću kojeg vladajuća politika može dugo ostati na vlasti: provladinom propagandom, prešućivanjem kritika i napadima na protivnike.

Televizija i dalje pokriva najveći dio populacije, a njegova se uporaba neprestano povećava unatoč društvenim mrežama i streamingu video usluga (YouTube, Netflix …), rekli su nam u agenciji Nielsen, koja posljednjih dvadeset godina prati gledanost televizijskih programa.

Istodobno, televizija ostaje prvi i najvažniji izvor informacija, posebno glavnih događaja poput parlamentarnih izbora ili epidemije koronavirusa, pri čemu “televizija još uvijek ima visoku vjerodostojnost u svim dobnim skupinama”, saznali smo u Nielsenu .

Dodali su još da informativne televizijske emisije imaju veliku gledanost među starijim skupinama gledatelja (iznad 55 godina), koji ujedno predstavljaju i najveći udio birača.

Prema podacima Državnog izbornog povjerenstva čak 37 posto birača 2018. godine, na izborima za Slovenski parlament, bilo je starije od 60 godina, a dodatnih 28 posto bilo je u dobnoj skupini 46-60 godina. Stoga je televizija u Sloveniji, posebno njezin informativni program, najizloženija meta politike, koja želi ojačati svoj utjecaj na televizijske sadržaje, a time i na glasače.

Širenje stranačke propagande pod izlikom uravnoteženja medija

Janez Janša i njegovi pristaše tvrde još od neovisnosti Slovenije da je politička desnica nepravedno lišena medijskog utjecaja kakav zaslužuje, a što smo već objavili u prethodnim istragama o povijesti stranačkih medija pod pokroviteljstvom SDS-a.

Vodeći predstavnici SDS-a ustrajno tvrde da su mediji ostali u rukama političke ljevice i nasljednika bivšeg stranačkog režima, pa su zbog toga  nesrazmjerno kritični prema bilo kojoj desnoj vladi te ne ističu tradicionalne (kršćanske, nacionalne…) vrijednosti bliske velikom dijelu slovenskih građana.

Vjeruju da se takva navodna ideološka pristranost može riješiti na dva načina. Prvi je da postojeći mediji trebaju jednako predstavljati oba ideološka pola (po mišljenju desne politike to bi bilo uravnoteženo izvještavanje), a drugi da se uspostavom novih medija osigura da ti mediji zastupaju interese desnice. Pokušaje utjecaja na medije (promjene zakona, uspostava i financiranje novih medija, političko kadroviranje…) SDS je uvijek predstavljao kao pokušaj uravnoteženja potrebne ideološke ravnoteže slovenskog medijskog prostora.

Ali povijest političkog uplitanja SDS-a u medije pokazala je da je njihova predanost (prema njihovom mišljenju) boljim medijima, većem pluralizmu i tradicionalnim vrijednostima bila samo proračunata politička retorika. Naime, mediji pod utjecajem SDS-a nisu bili vezani za novinarski kodeks i nisu zastupali interese cjelokupne slovenske desnice, već je SDS medije koristio uglavnom kao zaseban propagandni kanal i oružje za napade na političke protivnike, kritičare i aktiviste.

Mediji pod utjecajem SDS-a ne samo da su napadali ideološke protivnike, već su ih više puta koristili za vršenje pritiska na koalicijske partnere ili za napad na druge političare na desnici. Posljednji takav primjer su negativni članci o bivšoj predsjednici stranke NSi i europarlamentarki Ljudmili Novak, koja je više puta kritizirala predsjednika SDS-a Janeza Janšu. Njihovi su mediji uglavnom legitimirali privatne interese stranke i njezinih čelnika, dok su neuspješni medijski projekti ostali s neplaćenim dugovima i sumnjama u kriminal.

Takav pogled na ulogu medija u društvu karakterističan je i za mađarski medijski model, koji se u posljednjih nekoliko godina proširio na nekoliko susjednih zemalja: uz Sloveniju i na Sjevernu Makedoniju te zemlje naseljene mađarskom manjinom (Slovačka i Rumunjska).

Ovaj je model tijekom posljednjih dvadeset godina uspostavio mađarski premijer Viktor Orbán uz pomoć odanih oligarha, koji su postupno podjarmili veći dio televizijskog tržišta u Mađarskoj. Ključne promjene u medijskom zakonodavstvu, koje su njegovoj stranci Fidesz omogućile da centralizira proizvodnju vijesti i državno financiranje provladinih medija, koji bez takvih subvencija ne bi mogli preživjeti, objavili smo u prethodnim istragama mađarskog medijskog modela. Iz prošlogodišnjih vlasničkih promjena i nacrta novih medijskih zakona može se zaključiti da SDS pokušava uspostaviti vrlo sličan medijski model u Sloveniji.

Orbánova medijska politika

Sličnosti između mađarskog medijskog modela i medijskih vizija predsjednika SDS-a vrlo su upečatljive.

Kada je Viktor Orbán prvi put postao mađarski premijer 1998. godine, tijekom kampanje neprekidno je ponavljao da su mađarski mediji bili, unatoč političkoj tranziciji, jako neuravnoteženi u izvještavanjima te da kršćanske, konzervativne i nacionalne ideje nisu dobile odgovarajući medijski prostor, ispričao nam je mađarski istraživač medija Attila Bátorfy, suradnik mađarskog istraživačkog medija Átlátszó i voditelj projekta za vizualizaciju podataka Atlo.

Orbán je stoga bio vrlo kritičan prema svojim političkim prethodnicima, posebno prema konzervativnom premijeru Józsefu Antallu, koji je Mađarsku vodio do smrti 1993. godine, napisao je austrijski novinar Paul Lendvai u knjizi o Orbánu (Ciceron, 2020.). Orban je Antalla optužio da njegova vlada nije stvorila nikakve ekonomske i medijske temelje za buduće konzervativne vlade. „Nemamo radio, nemamo niti jedan televizijski kanal, niti imamo svoje novine. Ništa. I za to nema opravdanja“, rekao je Orbán u intervjuu sa svojim kasnijim biografom Józsefom Debreczenijem 1994. godine.

Stoga je prva Orbanova vlada pokušala ideološki preoblikovati medijski prostor, posebno putem državnog oglašavanja, objasnio je Bátorfy. Državnim novcem podržala je desničarski politički dnevnik Magyar Nemzet (glavni urednik postao je Orbánov pouzdanik i suradnik Gábor Liszkay), omogućila osnivanje desničarskog političkog tjednika Heti Válasz (urednik je postao bivši glasnogovornik Orbánove vlade i savjetnik za medije Gábor Borókai) i privremeno preuzela mađarsku javnu RTV. U Mađarskoj je javna RTV bila slaba, iznutra podijeljena i podređena svakoj vladajućoj politici, dodao je Bátorfy.

Kad je 2002. godine Orbán izgubio izbore i prešao u oporbu na osam godina, za poraz je krivio uglavnom nenaklonjene medije. To je prije svega bio izgovor, smatra Bátorfy, jer je Fidesz u to vrijeme kontrolirao javni RTV  servis i dio dnevnog tiska. Najveće i najgledanije komercijalne televizije, TV2 i RTL Klub, bile su gotovo potpuno apolitične ili politički neutralne (nisu kritizirale Fidesz i Orbánovu vladu), kao što je to bio slučaj s drugim medijima u stranom vlasništvu.

Ipak, Orbán je uz pomoć dugogodišnjeg prijatelja i saveznika Lajosa Simicske počeo uspostavljati svoj stranački medijski sustav. Godine 2003. osnovan je Hír TV, koja je djelovao kao Fideszova stranačka televizija, a vodio ju je već spomenuti savjetnik za medije Fidesza Gábor Borókai. Borókai nije sam uspostavio televiziju, već je cijelu medijsku operaciju vodio Simicska, rekli su nam naši sugovornici iz Mađarske.

Potom je Fidesz uz pomoć Simicske uspostavio još dvije radio stanice (Lánchíd Rádió i Class FM) i preuzeo nekoliko agencija za vanjsko oglašavanje, a u novi medijski sustav pridružili su se i još neki Orbanu naklonjeni vlasnici medija. Među njima je bio jedan od najvećih mađarskih tajkuna i Orbánov pristaša Gábor Széles, koji je 2006. osnovao poslovnu i informativnu televiziju Echo TV.

Takav poseban medijski sustav omogućio je Fideszu, kao oporbenoj stranci, da uspješno diktira nacionalnu medijsku agendu, rekao je Bátorfy. U tome je sudjelovala i mađarska javna RTV, jer je Fidesz uspio zadržati brojne pristaše među urednicima i novinarima, koji su tijekom prvog mandata imenovani na određene pozicije.

Prvo preuzimanje slovenske javne RTV

Poput Orbana, Janez Janša tvrdi da su mediji nakon neovisnosti ostali u rukama takozvanog kontinuiteta i nisu imali sluha za vrijednosti političke desnice. Za svoje političke neuspjehe optužio je medije, a nakon pobjede na izborima 2004. imao je, poput Orbana tijekom svog prvog mandata 1998., prvu priliku da preuzme javni RTV.

Prvi korak bio je promjena medijskog zakonodavstva. Šest mjeseci nakon imenovanja prve vlade Janeza Janše, slovenski parlament usvojio je u srpnju 2005. novi zakon o RTV Slovenija, koji je zajedno s nekim kolegama pripremio parlamentarni zastupnik SDS-a Branko Grims. Ministar kulture, koji je bio odgovoran za tadašnju izradu medijskog zakona, trenutni je ministar kulture Vasko Simoniti.

Među najvažnijim izmjenama novog zakona bila je uspostava novog upravnog tijela javne RTV (programskog vijeća) i značajno povećanje ovlasti glavnog ravnatelja RTVS-a, kojeg je imenovalo programsko vijeće. Vijeće je imalo 29 vijećnika, od kojih je čak 21 imenovao slovenski parlament, što je značajno povećalo utjecaj političkih stranaka na poslovanje, kadroviranje i sadržajno usmjerenje nacionalke.

Zbog brojnih kritika medijske struke, novinara i oporbe, vlada je naknadno raspisala službeni referendum o Zakonu o Radio-televiziji Slovenije. U kampanji su vladini dužnosnici, osim uravnoteženja političkog izvještavanja, obećali i bolji tv program uz nižu cijenu pretplate. Na referendumu je vlada, 25. rujna 2005., za dlaku uspjela potvrditi novi zakon jer ga je podržalo 50,3 posto birača.

U siječnju 2006. zastupnici su prvi put glasali o sastavu novih upravnih tijela javne radiotelevizije, budući da su se birali članovi nadzornog i programskog vijeća. Mediji su izvijestili da su članovi vladine koalicije prije glasanja dobili upute koje kandidate podržati.

Prvi predsjednik programskog vijeća bio je povjesničar Stane Granda, član Zbora za republiku i član Udruge za vrijednosti slovenske neovisnosti, koji se redovito pojavljuje u medijima pod okriljem SDS-a kao publicist i komentator. U veljači 2006. programsko vijeće imenovalo je Antona Guzeja novim generalnim direktorom RTVS-a, a on je imenovao za direktore radija i televizije Vinka Vasle i Jože Možinu, novinare bliske političkoj desnici. Desnici je bio blizak i novi urednik informativnog programa Rajko Gerič.

Sutra u 11 sati nastavljamo s drugim dijelom teksta!