HrvatskaKada je 2004. godine Hrvatska započela proces liberalizacije javne govorne usluge u nepokretnoj mreži, korisnici su počeli uživati u blagodatima novih operatora, ali i spremnih odgovora povijesnog operatora.
Razvojem telekom sektora u Hrvatskoj, tržišna utakmica se polako selila u područje sadržaja tako da nakon kabelskih pružatelja, Hrvatski telekom i drugi operatori, započinju s pružanjem usluga televizije. Sportski sadržaji u pravilu su bili dostupni na javnom servisu. No, privlačnost sportskih sadržaja polako počinje biti jedna od osnovnih programskih niša novih pružatelja televizija. Na globalnoj sceni ubrzanim tempom ta migracija postaje dominantna. Zahvaljujući novim tehnologijama, sadržaji korisnicima postaju sve dostupniji.
Suočeni s tim trendovima, zemlje pojedinačno donose svoje strategije prema sportskim sadržajima. Osnova tih strategija je omogućiti opću dostupnost gledateljima do svih sportova bez naknade vodeći se promicanju održivog i konkurentnog tržišta. U pravilu je to nacionalni javni televizijski kanal.
U Hrvatskoj, nacionalni regulator – Agencija za elektroničke medije ( AEM) raspisuje u 10. mjesecu 2010. pozivni natječaj za dodjelu koncesije za nacionalni sportski specijalizirani kanal. Utemeljenje te odluke je okolnost da javni servis odustaje od posebnog trećeg sportskog kanala. No, na svu sreću, sportska i opća javnost daje poticaj HOO-u da pristupi tom pozivu i osniva društvo HOO TV d.o.o. (nakladnik Sportske televizije SPTV) čiju ponudu AEM ocjenjuje najboljom i dodjeljuje mu koncesiju na 15 godina.
Od Odluke 5. siječnja 2011. godine (NN 3/11) u 90 dana HOO TV d.o.o. uspostavlja sve tehničke, programske, kadrovske, regulatorne i ostale uvjete i započinje s emitiranjem 4.4.2011. godine. SPTV kao nacionalni kanal počinje tako ostvarivati misiju svojih osnivača – promicanje hrvatskog sporta i sportaša .
No, za neke dionike medijskog tržišta, SPTV nije dobro došao. Prijetnja nove televizije za lukrativne poslove otkupa TV prava, zatvorene krugove odnosa s produkcijama donosi nepotrebne poteškoće postojećim “igračima”. Iz ove vremenske pozicije razumljiviji su nam bili napadi na Sportsku televiziju.
Arena sport i Sport klub otkupljuju gotovo sva TV prava hrvatskog natjecateljskog sporta. Vlasnici tih sportskih kanala su tvrtke izvan Hrvatske. Privremeno se tome pridružio i Planetsport. Javni servis ne vidi hrvatski sport kao važnu i obveznu programsku sastavnicu. Tako Hrvatski sport postaje dostupan samo uz naknadu. Sport koji se financira iz proračuna građanima/gledateljima više nije dostupan.
Gdje smo danas?
Završen je drugi krug digitalizacije televizije. HAKOM u svojim redovitim izvješćima – za usporedne podatke tržišta elektroničkih komunikacija u RH navodi podatak da 43 % kućanstava u Hrvatskoj koristi samo digitalnu zemaljsku televiziju(!). Trendovi rasta novih priključaka kabelske, IPTV televizije su zaustavljeni. Naknade za IPTV i kabelsku televiziju penju se na mjesečni iznos preko 300 kuna i za veliki broj hrvatskih kućanstava je ta naknada previsoka. Opća populacija stari.
Zemaljski besplatni prijem je i dalje prvi izbor gledatelja.
Sama po sebi se nameće činjenica da je uloga Sportske televizije, nacionalnog zemaljskog kanala free-to-air, od osobite važnosti. Jedino Sportska televizija osigurava cjelovitu medijsku sigurnost hrvatskom natjecateljskom sportu. Vjerujemo da ćemo uspjeti vratiti SPTV u njezina temeljna polazišta. Ovo novo normalno mora kroz SPTV osigurati vidljivost hrvatskog sporta. Od nacionalne je važnosti prihvatiti SPTV kao javni sportski servis jer će se inače hrvatski sport pogubiti u šumi bezbrojnih kanala raznoraznih drugih televizija kojima nije interes afirmacija hrvatskog sporta njegovih postignuća i stremljenja.
Danas, kada obilježavano deset godina emitiranja, posada od 14 zaposlenika koja osigurava program 24/7/365 ponosna je što ispisuje ova razmišljanja.
Srbija
