Toliko zazivani i nakon strašnih porođajnih muka konačno Saboru na usvajanje upućeni Zakon o elektroničkim medijima zapravo ne donosi ništa bitno novog. 

Istina, smanjeni su udjeli (postoci) obveze lokalnih emitera za objavljivanje vijesti i obavijesti s područja koncesije, udjel hrvatske glazbe povećan je s 20 na 25 posto, u kaznenim odredbama navodi se čak 104 čina zbog kojeg se nakladnika može kazniti u rasponu od sto tisuća do milijun kuna (u starom Zakonu 34), umjesto 91. članak, koliko ima stari, prijedlog novog zakona ima 106. članaka… 

No, da zbog ulaska Hrvatske u EU nije bilo u Zakon potrebno ugraditi i nešto materije koja nije bila dodana kod posljednjih izmjena Zakona iz 2013. godine, te da platforme za razmjenu video zapisa nisu dobile svoj zakonski okvir, mogli bismo reći da se uz nešto sitnih koncesija nakladnicima radija sve praktično završilo na pročišćavanju i “europeizaciji” Zakona iz 2009. godine.

Ništa se nije promijenilo kada je, primjerice, u pitanju obaveza da državna tijela 15 posto oglašavanja iskoriste na lokalnim i regionalnim TV i radijskim postajama. Obaveza je ostala ali nema kazne za njeno nepoštivanje, kao ni transparentnosti. Sve i dalje ostaje arbitrarno, pa je ova odredba nekome majka a nekome maćeha (zavisno od toga koliko je nakladnik udaljen od “državnog kazana”). 

Ni po ovom prijedlogu Zakona elektroničkim medijima nije dopušteno oglašavanje političkih stranaka, koalicija i nezavisnih zastupnika osim u vrijeme izborne promidžbe. Još jednom valja upitati zašto se to s državne razine brani  televizijama i radio postajama, a ne recimo novinama. Zašto se, posebno privatnim lokalnim i regionalnim medijima u teškim uvjetima poslovanja, brani ovakav način stjecanja prihoda. Ako je državu “strah” da će se tako otvoriti prostor svakodnevnoj prizemnoj političkoj propagandi, nije li pogled u okruženje dovoljno za zaključak da je to uz postojeću razinu političke kontaminacije izlišno. Pa pustimo konačno nakladnike da sami odrede što im koristi a što ne, hoće li im program biti gledan ili ne, pa da sami snose konzekvence za svoju poslovnu politiku, umjesto da im se uskraćuje prostor za prihode.  

Isto tako, ostale su i odredbe o nespojivosti vlasništva nacionalnih nakladnika televizije i radija  prema kojima u svom portfelju ne mogu imati i “dnevne novine koje izlaze u više 3000 primjeraka”. Jedna od mogućih konsekvenci ovih ograničenja je i ta da bi uskoro, kako je krenulo, mogli ostati bez i jednih novina koje izlaze u više od 3000 primjeraka.

Dakako, ništa se u zakonskom prijedlogu nije promijenilo ni kada je u pitanju transparentnost izbora članova Vijeća za elektroničke medije. Onaj koji drži politički talon i dalje kontrolira sve karte.

Naposljetku, uza sav regulatorni entuzijazam, jer jedna od odlika prijedloga Zakona, je prevelika normizacija i onoga što treba i onoga što ne treba, ni riječi o društvenim mrežama koje su danas sastavni dio života elektroničkih medija. Štoviše, elektronički mediji postaju robovi društvenih mreža i to će se stanje samo radikalizirati da bi već za par godina Zakon o elektroničkim medijima u ovakvom obliku mogao postati suvišan.

No, što je tu je. Nije ni moglo biti drukčije kada se elektroničko medijski “lex specialis” radi bez donešene medijske strategije i Zakona o medijima, pa da onda iz šire slike dobijemo i okvir za elektroničke medije. Žali bože potrošenog vremena i entuzijazma brojnih koji su nadobudno sudjelovali u predlaganju novih rješenja i prijedloga, naročito onih koji su priželjkivali deliberalizaciju kako bi se omča oko elektroničkih medija, pogotovo regionalnih i lokalnih, malo opustila.

Naposljetku, ne vidim tko će biti u stanju spriječiti izglasavanje novog Zakona o elektroničkim medijima, dobit ćemo prereguliran novi zakonski okvir, s ogromnom ulogom Vijeća za elektroničke medije kao Vrhovnog Regulatora, a što sve zajedno neće bitno pridonijeti razvoju elektroničkih medija.