Godinu i pol dana portala Media Daily svečano smo nekidan obilježili promocijom svog projekta,  knjige “25 godina elektroničkih medija u Hrvatskoj”, na 12. Danima elektroničkih medija u Zadru.

Sad kada je objavljena i promovirana prepustit ćemo knjigu sudu čitatelja, a malo više pozornosti usmjeriti na glavni događaj prošlotjednog okupljanja predstavnika vlasnika i djelatnika elektroničkih medija – predstavljanje novog Zakona o elektroničkim medijima.

Kako je državni tajnik Ministarstva kulture Krešimir Partl u Zadru rekao da će se Radna skupina za izradu zakona još jednom prije početka javne rasprave sastati i unijeti određene korekcije u sam tekst zakonskog prijedloga, te u ovom trenutku ne bi valjalo ulaziti baš u detalje zakonskih odredbi odnosno sadržaj pojedinih članaka. U međuvremenu naime mogu doživjeti promjenu pa bi takav posao bio iluzoran. Kada se pojavi draft Zakona predviđen za javnu raspravu, tada će upravo biti oportuno polemizirati oko svake točke i zareza, ako bude trebalo. Također, valja u ovoj fazi rada na Zakonu vjerovati da mu se pristupilo u dobroj vjeri i sa najboljim namjerama, pa je to još jedan razlog da ga se ne secira prije vremena. Dakle, ovo što slijedi načelne su kratke napomene i primjedbe na tekst nacrta zakona koji cirkulira unutar “zainteresirane javnosti”, a o kojima vrijedi razmišljati i prije i za vrijeme javne rasprave. Praktički sve do trenutka dok novi Zakon o elektroničkim medijima ne bude izglasan.

Najprije, Ministarstvo kulture u startu je pogriješilo što prije rada na ovom Zakonu nije predložilo i proguralo prema Vladi i Saboru medijsku strategiju. Ona bi bila podloga, najprije za Zakon o medijima, kao širi okvir medijskog zakonodavstva, pa i onda za Zakon o elektroničkim medijima koji se bavi specifičnom vrstom medija. Da nedostaje medijske strategija vidi se po tome što je u cjelini teško steći dojam kakav je zapravo nedvosmislen stav države prema javnim, a kakav prema neprofitabilnim i privatnim (komercijalnim) elektroničkim medijima. Upravo bi to trebala biti funkcija takvog starteškog materijala o medijima. Kako takvog stava nema, čine se brojni kompromisi koji se predstavljaju kao uvažavanje različitih interesa, regulira se i ono što ne treba, a svi se naposljetku osjećaju uskraćeni za nešto ili pak sputani u svojim planovima i radu. Na kraju priče imamo nejasan okvir budućeg funkcioniranja medija i zapravo održavanje statusa quo koliko god pojedinačnih poboljšanja ili dorade članaka zakona bilo.

Iz ovog slijedi i druga načelna primjedba. Nedostatak medijske strategije je maskiran povećanom regulacijom odnosno još jednom propuštenom prilikom da se sfera elektroničkih medija liberalizira. Tako umjesto 91 članka, koliko ih ima postojeći Zakon o elektroničkim medijima, dobit ćemo 104 članka, pri čemu su brojni članci još dodatno “nabildani” s dodatnim mehanizmima regulacije. Stara je mudrost zakonodavaca da su najbolji kratki zakoni u kojima svaki članak sa što manje riječi, što nedvosmislenije i sa što manje zabrana nudi najbolja rješenja koja dostižu zadani cilj. Nije to lako postići, ali u našem slučaju Zakona o elektroničkim medijima teško se može reći da je ispunio te kriterije jednostavnosti i kratkoće.

Ipak da pitanje regulacije i liberalizacije ne ostane samo na načelnim opservacijama, evo i dva primjera iz dva oprečna područja. Prvo, u čemu bi bio problem da se komercijalnim radijima i televizijama dopusti maksimalno fleksiban odnos prema programskoj shemi. Zašto ne bi prepustili tržištu da određuje koja će komercijalna lokalna radijska ili televizijska postaja, primjerice, emitirati više ili manje glazbe ili informativnog programa? U bitci za gledateljstvo lokalni medijski poduzetnici sigurno će uvažavati i javni interes, ali to ne treba propisivati kvotama. Neka život, i efekti financijskog poslovanja, odlučuju o tome. Isto tako, nelogično je da tiskovine mogu, a elektronički mediji ne mogu koristiti političko oglašavanje izvan kampanja. Ako netko na svaku ugovorenu emisiju lokalne samouprave, što se kategorizira kao informiranje javnosti, uspije dogovoriti i “kontraemisiju” političke oporbe, te na tome zaraditi, zašto mu to sprječavati ako pritom još ima i gledanost? To sigurno ne bi bilo protivno interesu javnosti.

S druge strane, novina novog zakona je i ta da će portali biti odgovorni za cjelokupni objavljeni sadržaj, uključujući tu i komentare čitatelja ispod tekstova. Ako već postoje zakonske odredbe protiv govora mržnje, pa se u načelu zna što je utuživo a što nije, zašto sada portale tjerati na dodatnu cenzuru na svojim stranicama, jer će upravo ova odredba izazavati takve efekte. Naime, javit će se autocenzura da ne bi portali postali predmet tužbi za mišljenja svojih čitatelja, tim više što će linijom manjeg otpora zbog jednostavnije naplate tužbenog zahtjeva, a i zbog pritiska na određeni medij, političari pa i svi ostali prije svega na meti imati portale, a ne njihove čitatelje.

I prije interneta ljudi su o svemu objavljenom u medijima imali svoje mišljenje, kakvo god ono bilo, ali ga nisu imali gdje izraziti osim u rijetkim rubrikama pisama čitatelja, gdje su se javljali oni obrazovaniji koji su se usuđivali na taj oblik komunikacije, a koja su usto bila selekcionirana.

Internet je donio komunikacijsku slobodu a što se nama ne sviđa kako ona izgleda, prije svega spoznaja da je primitivizma u našem pučanstvu puno više nego što smo prije mislili, drugi je par rukava. Razmjenu mišljenja treba dopustiti, pa  i onih koja nam se osobno ne sviđaju. Ovom odredbom, bojimo se, možda će biti suspregnut rad pokojeg opskurnog portala, ali će patiti i mainstream news portali. I sloboda izražavanja, naravno.