U sedmom nastavku našeg serijala o okruglom stolu povodom 25. godišnjice privatnih elektroničkih medija u Hrvatskoj donosimo rasprave Petra Čavlovića, Davora Marića i Nenada Marčeca.

Petar Čavlović, direktor Sportske televizije:

Sportska televizija je uz CMC najmlađa nacionalna televizija s koncesijom za zemaljsko emitiranje, a emitira od 2011. godine. Moram replicirati gospodinu Ježini. Hrvatska je još uvijek zemlja u kojoj 45 posto kućanstava može isključivo gledati zemaljsku televiziju i potreba za njima još postoji.

Sportska televizija je nastala ambicijom vlasnika, Hrvatskog olimpijskog odbora, uz suglasnost hrvatske Vlade, da hrvatski sport mora biti vidljiv. Danas, osam godina kasnije, svjedočimo činjenici da su prava na prijenose hrvatskog sporta, kojeg financiraju građani kroz proračun, u stranom vlasništvu. Sve je otišlo na kabel. Kabel je istovremeno građanima skup tako da je hrvatski sport većini postao nevidljiv.

Uputili smo određena razmišljanja nadležnom saborskom Odboru i Agenciji za elektroničke medije da se neke politike oko hrvatskog sporta i njegove vidljivosti moraju promijeniti. Ne zbog toga da Sportska televizija bude na potpori, već je neshvatljivo da  Središnji državni ured za sport ne razumije da bez vidljivosti hrvatskog sporta on neće biti dostupan. Emitiramo osam godina, sa 16 zaposlenih pokazali smo poslovni model koji je dobar, ali u jednom smo trenutku bili suočeni s ozbiljnom agresijom na naš poslovni sustav, što je apsolutno bilo nepotrebno.

Sportska televizija je nastala posljedično iz činjenice da je HRT napustio, odnosno prestao u svom programu promovirati hrvatski sport. Da su tamo bili aktivni nikada se ne bi dogodila Sportska televizija. U okruženju dominacije stranih televizijskih prava mi se s našim novcem ne možemo nositi s tim vlasnicima koji imaju neograničene mogućnosti, ali to ne znači da ne možemo urediti okvir u kome će hrvatski sport, odnosno hrvatski nacionalni sportski savezi biti obvezni osigurati prisutnost zemaljske televizije na natjecanjima koji oni organiziraju. Ponavljam: linearne televizije će u Hrvatskoj još jedno duže vrijeme biti važne, to nemojmo zaboraviti. Netko će morati za sve te silne platforme proizvoditi sadržaj. Tko će to raditi, da li ćemo se predati globalnim procesima ili ćemo imati sposobnost da napravimo sve kako bi se vrijednosti kao što je hrvatski sport mogle vidjeti na televiziji, pitanje je na koje treba što prije odgovoriti.

Davor Marić, član Vijeća za elektroničke medije:

Medijski pravni okvir za rad Agencije i Vijeća su: Zakon o medijima, Zakon o elektroničkim medijima i Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji. Za HRT nadgledamo provedbu Ugovora s Vladom i provedbu programske osnove svih kanala. Vlasnik javnog servisa je Sabor, pa HRT-u koncesiju ne možemo oduzeti, jer im je nismo ni dali. Za komercijalne i neprofitne rtv postaje, te elektroničke publikacije i kabelske proizvođače audiovizualnoga programa, pratimo poštivanje obveza po Zakonu o elektroničkim medijima. U tom smislu dodjeljujemo i privremeno ili trajno oduzimamo koncesije, te pokrećemo prekršajne naloge. Građani nam se dosta žale na govor mržnje u nekim tv emisijama ili u napisima na portalima, no često su nezadovoljni našim odgovorom. Naime, naše stručne službe, ponekad uz pomoć odvjetničkih ureda i Pravnog fakulteta u Zagrebu, nakon pomne analize utvrde, a Vijeće zaključi, kako prijeđena granica komuniciranja ipak nije govor mržnje.  Ali jest objeda, jest uvreda, možda bi tim autorima netko, kolokvijalno kazano, dao uputnicu za psihijatriju, ali mi podnositelja prijave možemo samo uputiti da sukladno Zakonu o medijima zatraži ispravak od nakladnika ili podnese građansku tužbu protiv autora. Naime,  Vijeće kod odlučivanja uvijek brine o temeljnim zakonskim odredbama da „pružatelj medijskih usluga samostalno oblikuje programsku osnovu medija i snosi odgovornost za objavljivanje programa“ i da se zakonima „jamči sloboda izražavanja i puna programska sloboda elektroničkih medija“.

Žao mi je što u dvorani više nisu kolegica Zrinka Vrabec Mojzeš ni kolega Branko Vukšić. Ona je, na osnovi lošeg iskustva Radija 101 dovela u pitanje profesionalni dignitet svih sastava Vijeća, pa i aktualnog Vijeća za elektroničke medije.  Zanemaruje da su profesionalnost i ugled vijećnika potvrđeni glasovima saborskih zastupnika koje su birali građani. Donedavno Vijeće je radilo sa pola članova koje je izabrala jedna saborska većina dok je predsjednica Vijeća bila kolegica Mirjana Rakić, koja je ovdje i koja to može potvrditi, te pola članove koje je izabrala aktualna saborska većina i donosili smo vrlo kvalitetne odluke, kao što ih i danas donosimo. Isto tako, s obzirom da su svi članovi Vijeća izabrani ne samo glasovima pozicije, već i opozicije, jer je to činjenica ako sam ja izabran sa više od stotinu glasova zastupnika, onda ne stoji tvrdnja kolege Vukšića kako je “Vijeće servis stranke na vlasti”. Vijeće  radi u interesu javnosti, a vjerujte da svi članovi Vijeća daju profesionalni maksimum i čuvaju svoj obraz i moralni integritet Vijeća i Agencije!

S druge strane, mogu se suglasiti s kolegicom Mojzeš da postoji problem kontrole vlasništva u medijima.  Mi kao Vijeće samo registriramo vlasničke promjene i javno ih objavljujemo na stranicama Agencije.  Vijeće međutim nema inspekcijske ovlasti provjeravati kako je kupljen neki medij i odakle novac. Ali postoji institucija koja se zove Porezna uprava koja može provjeriti svako porijeklo novca kojim je kupljen neki medij. Ostaje za vidjeti što će na tom polju domisliti novi Zakon o elektroničkim medijima, čiji prijedlog nacrta se uskoro očekuje na javnoj raspravi.

Vrijeme je odmaklo, pa evo samo još nekoliko podataka o stanju u medijima danas. Nakon 25 godina od prvih koncesija, u Hrvatskoj stvarno postoji pluralizam medija. Na današnji dan u Hrvatskoj emitira 27 televizijskih nakladnika sa 35 televizijskih kanala; emitira 139  radijskih nakladnika  sa 154 radija;  imamo 319 pružatelja medijskih usluga sa 369 internetskih portala; imamo 61 pružatelja medijske usluge s dopuštenjem za satelit i internet sa 98 kanala, od kojih je 80 televizijskih i 18 radijskih. Dakle, ukupno imamo 546 različitih nakladnika  sa 297 radijskih i televizijskih kanala u zraku, kabelu, internetu i satelitu, te još 369 internetskih portala. I tko sada može kazati kako u Hrvatskoj nema pluralizma medija ili da informacija o bilo kojem događaju neće naći put do javnosti? U Hrvatskoj više ne možete zaustaviti Reuters.

Ono što Vijeće prati su i prihodi elektroničkih medija. Za 2018. godinu prihodi  televizijskih nakladnika su porasli 3,87 posto,  radijskih nakladnika su pali jedan posto, internetski portali su rasli 38 posto, kabel i satelit za 20 posto, a medijske usluge na zahtjev 11 posto. U prosjeku imamo rast prihoda od 5,73 posto. Kako su radijski prihodi jedini u minusu, evo što to znači konkretno. Od 140 privatnih radijskih kanala u Hrvatskoj samo pet radija je u 2018. godini zaradilo od sedam  do 30 milijuna kuna, sedam radija uprihodili su od tri  do pet milijuna kuna, a 20 radija imali su godišnji prihod od milijun do dva milijuna kuna. Preostalih 108 radijskih postaja zaradilo je između 400 tisuća i milijun kuna. Kad uzmete u obzir spoznaju da kod ovih 108 nakladnika sredstva Fonda za pluralizam u prosjeku sudjeluju sa 100 do 150 tisuća kuna, onda znate kako te radio postaje teško žive. Bez sredstava Fonda i bez pomoći lokalne zajednice oko 60 radijskih postaja moglo bi odmah staviti ključ u bravu.

I konačno, ono što još više zabrinjava, ne samo s aspekta neovisnosti novinarstva, već i sa socijalnog aspekta, jest činjenica da su prosječne plaće na lokalnim radijima i televizijama između tri i četiri tisuće kuna neto.To je daleko ispod prosjeka Republike Hrvatske i nedovoljni jamac neovisnog novinarstva o kojem smo danas čuli puno. No, to je već stvar pregovora medijskih poslodavaca s novinarskim sindikatom. Mi kao Vijeće ove činjenice samo utvrđujemo i u nadzoru uočavamo kako dio nakladnika sve teže ispunjava svoje programske osnove.

Nenad Marčec, direktor ZAMP-a:

Sustav plaćanja naknada za autorska prava funkcionira dobro. Upravo su HURIN i NUT bile među prvim udrugama koje su pokazale puno poštovanje prema autorskim pravima još tamo 1990-ih. Bilo je problema s ugostiteljima, hotelijerima, čak i diskografskim kućama, ali s medijima ne. Tako da ta suradnja traje više od dvadeset godina. Uvijek ima otvorenih tema, uvijek ima problema, međutim treba zahvaliti kolegama iz medija jer su bili pioniri u prepoznavanju važnosti plaćanja naknada onima koji su autorska prava stvorili.

Stvari se mijenjaju. Postupno se marketing seli na digitalne platforme, pa nam sada Youtube, primjerice, već plaća skoro 10 posto ukupnog prihoda od radija u Hrvatskoj. Taj prihod jača, imamo i najavu  za sklapanje ugovora s Facebookom, Netflixom i drugima. Vidimo i u drugim europskim zemljama da sve veći udio novaca odlazi na prava koja dolazi s tih platformi. Isto tako, upravo je donesena nova direktiva da sve televizije koje idu direktno u kabel trebaju riješiti pitanje autorskih prava.

Ukratko, prava su riješena, svi zakoni su donešeni i svi ih u principu danas u Hrvatskoj poštuju. Postoje licence i za paralelni web streaming i za simulcasting i za digitalni broadcasting. Dakle, stojimo svim medijskim poduzetnicima na usluzi da razvijaju svoje usluge uz legalno korištenje autorskih prava.

Nastavlja se…