U petom nastavku našeg serijala o okruglom stolu povodom 25. godišnjice privatnih elektroničkih medija u Hrvatskoj donosimo rasprave Branke Zovko Cihlar i Branka Vukšića.

Branka Zovko – Cihlar, umirovljena profesorica zagrebačkog FER-a i predsjednica Vijeća za radio i televiziju 2000-2004.

Ušla sam u Vijeće za radio i televiziju samo sa znanjem tehnike jer sam došla s fakulteta gdje je to bilo primarno. U nastavi sam se bavila radijom i televizijom odnosno cijelom radiodifuzijom, što mi je svakako koristilo u radu Vijeća.

Način na koji sam ja ušla u to Vijeće bio je jako čudan. Bila sam na kongresu ELMAR u Zadru i dobila telefonski poziv iz Ministarstva. Javio mi se Ante Dodig, direktor Zavoda za telekomunikacije. Kaže da je dobio zaduženje da me u ime Ministarstva pita bih li željela i mogla sudjelovati u Vijeću za radio i televiziju. Pitala sam što to vijeće radi, o čemu odlučuje a on mi je objasnio. Tražila sam vrijeme da promislim, a on mi je rekao “Gospođo Zovko morate pomoći našoj Hrvatskoj jer na ovom području imamo dosta nerješenu situaciju. Nama treba netko tko zna sve o toj tehnici i tko će to voditi”. Poslije se ispostavilo da je Vijeće bilo sastavljeno od devet ljudi iz različitih profesija, od glumaca, pravnika i politologa do novinara i profesora elektrotehnike. Radili smo na osnovama postojećeg zakona, a da nismo imali ni papirić bilo kojeg zapisnika prošlog vijeća. Morali smo krenuti od nule. Nisam mogla shvatiti da je uopće moguće u jednoj državi da neko tijelo ne vodi zapisnike i ne ostavlja trag iza sebe.

Pomogli su mi moji bivši studenti koji su se bavili strukom i koji su isto tako bili suočeni s prazninom u radu prethodnog regulatornog tijela. I nije bilo druge. Valjalo je upotrijebiti znanje, znati kakvi natječaji trebaju biti, svi tehnički parametri su bili moj normalni alat i to uopće nije bilo teško. Nitko od članova Vijeća nije bio član neke političke stranke. To nam je jako olakšalo rad jer nije bilo utjecaja politike.

Također, moglo se raditi javno i tako smo se ponašali. Sve naše sjednice bile su javne, mediji su bili prisutni i o tome izvjestili. Tako da je mogu reći da je moj period predsjedanja Vijećem za radio i televiziju bio pošten i otvoren. Nismo imali nikakvih problema, sve projekte za natječaje sam detaljno gledala. Imali smo vrhunsku ekipu mojih studenata koji su bili namješteni u Zavodu za telekomunikacije, sve odreda radio komunikacijski stručnjaci, koji su pravili vrhunske proračune za pojedine nivoe koncesije. Isti ti stručnjaci i danas rade u HAKOMU.

Ono što je lijepo, kada prođemo sve ono što se desilo, jest da mi nikada nismo bili tretirani i kroz medije okarakterizirani kao netko tko nešto radi loše. Jedini sam udarac dobila  od gospođe Zrinke Vrabec Mojzeš koja je na Stojedinici na Božić 2003. godine kazala “gospođo Zovko uzmite kuhaču, pustite to Vijeće” (smijeh…).

Točka na sve na kraju je bila dodjela koncesije RTL-u. Nisam valjda tjedan dana spavala jer je bilo udaraca, zvanja, stresnih trenutaka. Htjela sam ostati dosljedna svim mojim stavovima. Sjedinica na kojoj se odlučivalo o koncesiji koju je prije imao HTV 3 se održavala u Intercontinentalu. Pojavila su se djeca iz škole u Kutini, bilo ih je dvadesetak u majicama s porukom, jer se kutinska NeT TV natjecala za koncesiju. Glasalo se u tri kruga i na kraju je RTL pobijedio, a ja sam mogla nakon toga spavati u miru jer je sve bilo napravljeno kako je trebalo.

Branko Vukšić – novinar i bivši član saborskog Odbora za informatizaciju i medije 2011-2015.

Prije svega treba reći da su sve hrvatske vlasti činile isto, a to je da bude čim manje slobode u medijima. Četrdeset i dvije godine sam novinar, ali sam bio jedan mandat u Saboru i u njegovom Odboru za medije pa sam upoznao i tu drugu, političku stranu. Svima koji govorite da nije bilo pritiska, oprostite ali ja iz svog iskustva ne vjerujem. Uvijek je bilo pritisaka.

Jedna anegdota govori o tome koliko politika ima prste u medijima. SDP je na početku 2012. godine predložio, bila je to prva točka na Odboru na drugoj sjednici, da se RTL-u oduzme koncesija. To su predložila dva zastupnika SDP-a zbog toga jer se RTL ne pridržava programskih osnova sukladno koncesiji. Tada smo dogovorili da ćemo pozvati nekoga iz RTL-a, saslušati ga, I predložiti Vijeću za elektroničke medije da djeluje po zakonu. Nakon deset dana razgovarao sam s predsjednikom Vijeća, gospodinom Ljevakom i on mi je rekao da je točno da se RTL ne pridržava programa predviđenog koncesijom. Bilo je sve dogovoreno da se RTL kazni tako da se ukine koncesija na jedan dan, međutim što se dogodilo. SDP je povukao zahtjev da se ukine koncesija. Sljedeća sjednica Odbora je bila sabotirana jer većina nije došla pa nije mogla biti održana. Došao je gospodin iz uprave RTL-a u Hrvatsku, porazgovarao s ljudima u Vladi i nakon toga je bivši zaposlenik RTL-a ušao u Vijeće za elektroničke medije. I što se dogodilo? Ništa. Ispali smo, oprostite na izrazu, papci.

Uvijek je bilo pritisaka. Svaka nacionalna koncesija dodjeljivala se pod pritiskom. Zar je logično da RTL i Nova TV, na kojoj sam ja radio, bio glavni urednik, čovjek na čelu ekipe koja je uspostavila domaći program, dobiju drugu koncesiju da bi reprizirali program, a dva itekako važna medijska čovjeka, Ivan Ćaleta i Dubravko Merlić na tom natječaju ne prođu? Zbog čega? Jer RTL i Nova TV ne žele konkurenciju. A govorimo o pluralizmu. Koliko su mediji važni vlastima prvo dokaz je da niti HDZ niti SDP  ne razumiju suštinu medija kojih je sve više a novinarstva sve manje. Točno je ono što je rekao kolega Matković, jedno su zakoni, a drugo je to kako se postupalo, jesu li se ti zakoni primjenjivali.

Dva sam puta pregovarao s Kutlom o prodaji Nove TV jer sam bio neutralna osoba, novinar, i tada sam upozorio suvlasnika Nove TV da bi se moglo dogoditi nešto vrlo krvavo jer sam vidio s druge strane stavove drugog dijela vlasnika Nove TV. Kad sam razgovarao s gospodinom Ivicom Račanom, tada mi je on rekao to su dvije frakcije HDZ-a koje se svađaju. Kasnije se vidjelo da to nema nikakve veze jer gospodin Ćaleta sigurno nije bio jedna od frakcija HDZ-a. Nakon što su pucali u gospodina Ćaletu s tri metka u noge, nitko nikada nije pokazao niti najmanju želju za istragom. Kada sam kasnije u Saboru razgovarao s tadašnjim ministrom unutarnjih poslova iz SDP-a i pitao ga što se  poduzimalo, rekao mi je pusti to, to je igla u plastu sijena. Na to se svodila istraga o tome da su pucali u čovjeka koji je stvorio Novu TV. Sa mnom kao desnom rukom Ivana Ćalete nitko nije progovorio niti pola rečenice. To je odnos politike prema medijima.

Odbor za medije kao i svi odbori u Saboru nema nikakvu  funkciju. Tamo većina odlučuje, a odlučuje se kako se dogovori na partijskom sastanku vladajuće stranke, ili sastanku koalicijskih partnera. Ako Plenkoviću treba jedan glas za koaliciju, on će ako treba žrtvovati i HRT. To se uvijek tako radi. Na žalost sve što se događa u hrvatskim medijima, naročito elektroničkim, nikada nije zabrinjavalo akademsku zajednicu, HAZU koja je izvan vremena i prostora, pa čak ni same novinare koji se nikada nisu znali organizirati.

Nakon što je SDP-ova koalicija došla na vlast 2011. godine došla je grupa novinara s HRT-a kod mene kao predsjednika Odbora i rekla mi da je stanje kod njih nemoguće i da treba nešto poduzeti. Rekao sam da je jedino što im mogu predložiti, pošto sam kao novinar još 2001. godine bio u Pragu kada je Praška televizija ugasila struju, isključila se, napravila pritisak na politiku, jest da tako naprave i oni. Ugasite struju, ja ću ići prvi, mene kao saborskog zastupnika neće zatvoriti. Nikada se to na HRT-u nije htjelo jer je tamo bitka između nekoliko grupa novinara odnosno utjecajnih ljudi.

I još jedna anegdota. Kada je gospodin Mladen Bajić (državni odvjetnik, op.ur.) branio djelovanje DORH-a u Saboru, kao saborski zastupnik pitao sam ga što je s deset kaznenih prijava protiv ljudi na HRT-u. Gospodin Bajić je rekao da niti jedne od tih deset prijava nema. U to sam dobio sms poruku od šefa krim policije u kojoj kaže da je on predao šest prijava i da će biti svjedok na sudu. Što se dogodilo? Ništa. Odbor je rupa na svirali i tada sam kao predsjednik odbora shvatio da ne mogu ništa.

Ali da nemamo iluzija. Nije to samo HRT. I ostale televizije koje djeluju u Hrvatskoj pod političkim su pritiskom jer politika kontrolira odnosno sugerira i korporacijama da li će, kod koga i kada oglašavati. Kutle je neprestano reketario medije, o tome se stalno govorilo, ja sam govorio u Saboru. I što se dogodilo? Ništa. Nad medijima je mafija, ne može se to drukčije nazvati. Vijeće za elektroničke medije je servis stranke na vlasti, ništa drugo. Kažu mediji su jači od politike. Nisu. Politika u Hrvatskoj vlada svime jer nemamo društvo. Zato ima sve manje novinara i sve manje novinarstva. Uz časne iznimke, prevladavaju oni koji odrađuju posao kako gazde kažu.

Nastavlja se….