Vijeće za telekomunikacije dosad je često spominjano u našoj kronici razvoja elektroničkih medija u Hrvatskoj. Možda i prečesto za jedno regulatorno tijelo. No, takva su bila vremena.

U nešto više od četiri i pol godine postojanja, podsjetimo da je osnovano 21. studenog 1994. godine, a prestalo djelovati u srpnju 1999. godine, na samom početku reguliranja elektroničkog sektora ovo je Vijeće bilo alfa i omega za sve poduzetnike u radiodifuzijskoj djelatnosti. Čvrsto pod kontrolom vladajućeg HDZ-a, jer su u njemu unatoč ponekog stručnjaka prevagu imali političari bliski Pantovčaku odnosno predsjedniku Franji Tuđmanu, kao tijelo odgovorno za dodjelu radijskih i televizijskih koncesija nije dopuštalo nikakva iznenađenja u hrvatskom eteru.

U povijesnoj perspektivi ovom će Vijeću pripasti zasluga da je dodijelilo prve koncesije televizijskim i radijskim nakladnicima, ali će mu, između ostalog, ostati i veliki biljeg afere oko Radija 101. Kakav je pak bio opći dojam o Vijeću za telekomunikacije ilustrira jedna nevelika informacija objavljena u “Večernjem listu” krajem ožujka 1996. godine. Naime, ovaj je list saznao da je posljednjeg dana na ministarskom mjestu, 31.siječnja 1996. godine Ivica Mudrinić kao predsjednik sazvao sjednicu Vijeća za telekomunikacije, koje je istog dana donijelo odluku o dodijeli dviju televizijskih koncesija na županijskoj razini te 14 radijskih koncesija za koje je natječaj bio raspisan još u kolovozu 1995. godine.

Rijetko sastajanje Vijeća te veliki broj nerealiziranih koncesija, točnije 35 jer je sklopljeno samo 73 ugovora iako je dotad prema službenim podacima dodijeljeno 108 radijskih i 13 televizijskih koncesija, glavni su prigovori ovom tijelu u “Večernjakovom” tekstu koji zaključuje da se “javnost s pravom pita postoji li Vijeće samo na papiru”. Naravno da Vijeće nije postojalo samo na papiru jer  su brojni poduzetnici u ovoj djelatnosti njegove odluke osjećali na svojoj koži, žaleći se pritom na mnogošto, od načina dodjele koncesija preko uvjeta ugovora o koncesiji do visine koncesijske naknade. Ali je istina i to da je djelovalo prilično komotno, sastajući se neredovito i jedino pazeći da na vrijeme odradi “obavezne likove u višem interesu”, a sve ostalo moglo je ići i sporovozno.

Sjednice Vijeća bez zapisnika

O sastavu Vijeća za telekomunikacije već smo pisali kada je bila riječ o nekim ključnim trenucima u životu hrvatskih elektroničkih medija, no ovdje valja naglasiti važnu stvar o njegovu načinu rada. Iz današnje perspektive izgleda nestvarno da ovo tijelo nije vodilo zapisnike o održanim sjednicama. Pokušali smo doći do njih, no ljudi koji su kasnije preuzeli djelokrug rada već raspuštenog Vijeća za telekomunikacije su nas uvjerili da zapisnika nema jer uopće nisu bili vođeni. Kao dokument onoga što je Vijeće radilo ostaju dakle one rijetke njegove konferencije za novinare i poneka javna sjednica kao ona na kojoj se odlučivalo o koncesiji Radiju 101, objave natječaja o koncesijama u novinama te odluke koje je Vijeće dostavljalo onima koji su dobili koncesiju. Oni pak koji koncesiju nisu dobili ne samo da nisu doznali zašto je nisu dobili nego, jer nema zapisnika, nemaju ni pisani trag da su uopće bili u konkurenciji.

Umjesto Vijeća za telekomunikacije, Zakonom o telekomunikacijama od 9. srpnja 1999. godine, u sutonu vladavine HDZ-a,  osnovano je Vijeća za radio i televiziju s “temeljnom zadaćom i ovlašću za davanje koncesija za obavljanje djelatnosti radija i televizije”. U članstvo ovog tijela bili su izabrani glazbenici Miroslav Škoro i Đelo Jusić, Marko Sapunar, Pavao Novosel, Marko Goluža i Marina Mučalo s Fakulteta političkih znanosti te kazališni i filmski redatelji Krešimir Dolenčić i Branko Ivanda. No, ovaj sastav nije dugo opstao. Nakon izbora 3. siječnja 2000. godine bilo je samo pitanje vremena kada će doći do promjena.

Potpredsjednica Vlade Željka Antunović uputila je krajem travnja 2000. godine, i to u eteru Radija 101, moralni apel članovima Vijeća za radio i televiziju da se zbog čestih pritužbi koncesionara radija i televizije povuku sa svojih dužnosti. Inicijativu za smjenu kako u Vijeću za radio i televiziju tako i u Hrvatskom zavodu za telekomunikacije pokrenuli su upravo oni o čijem su sudbinama ta dva tijela odlučivala. Riječ je o inicijativnom odboru ETER 9 kojeg su sačinjavali Hrvatsko novinarsko društvo (HND) i predstavnici medija poput TV Moslavine, Radija Gorski kotar, Radija 101, Kanala Ri, Istarske NTV, Luna TV i tvrtke Lel-teh. Oni su Vladi uputili i formalni zahtjev za smjenom tadašnjeg predsjednika Vijeća Marka Sapunara, jedinog koji je bio i u sastavu Vijeća za telekomunikacije, i ravnatelja Hrvatskog zavoda za telekomunikacije Dominika Filipovića, također poveznice s prethodnim regulatornim tijelom. Naposljetku, Filipović je razriješen dužnosti krajem travnja 2000. godine, a mandate na raspolaganje novoj vlasti su ponudili članovi Vijeća Marina Mučalo i Miroslav Škoro. Tako je krenulo, a uskoro je rekonstruirano i čitavo Vijeće.

Krenulo Vijeće za radio i televiziju

Konstituirajuća sjednica novog saziva Vijeća za radio i televiziju održana je 19. srpnja 2000. godine, četiri dana nakon što je Sabor imenovao nove članove. U članstvu su se našli Branka Zovko-Cihlar, profesorica sa zagrebačkog FER-a koja je izabrana za predsjednicu, Zrinjka Peruško Čulek i Marina Mučalo (zamjenica predsjednice) s Fakulteta političkih znanosti, Ivo Josipović s Pravog fakulteta u Zagrebu, don Ivan Grubišić, Nikola Gamilec, filmski redatelj Bruno Gamulin, profesor splitskog FESB-a Ivo Mateljan i glumica Vlasta Ramljak. Sjednicu je sazvao i otvorio Ante Dodig, pomoćnik ministra pomorstva, prometa i veza, a za tajnika Vijeća izabran je Krešo Antonović. Prema dostupnim informacijama, članovi Vijeća su za svoj angažman dobivali mjesečni honorar od 2.000 kuna.

Na trećoj sjednici Vijeće, koje shodno Zakonu odlučuje o koncesijama, promjenama programske sheme te odobrava promjene o sudjelovanju u kapitalu društva dok se nadzorom još uvijek bavio Hrvatski zavod za telekomunikacije, donijelo je važnu dopunu Pravilnika. Tom dopunom je precizirano da se odluke vezane za dodjelu koncesija donose tajnim glasanjem. Moguće da se tom odlukom htjelo izbjeći pritisak na članove Vijeća kod donošenja odluka o koncesiji, ali je s druge strane ostao otvoren prostor za različite interpretacije donešenih odluka i glasanja članova Vijeća, što je posebno bilo izraženo prilikom odlučivanja o koncesionaru frekvencije koju je morao napustiti HTV 3. Dodjela te koncesije RTL-u ujedno je bila i najveći izazov za Vijeće za radio i televiziju za vrijeme njegova trajanja.

Vijeće je, uočavamo u zapisnicima koje je ovo tijelo uredno vodilo, već na početku rada bilo izloženo zahtjevima za reviziju dodjeljenih koncesija. No, nakon rasprave u kojoj Vijeće uzelo u obzir i izložena mišljenja i stavove stručne i šire javnosti, kao i zahtjeve iznesene u predstavkama pravnih i fizičkih osoba o potrebi provedbe odgovarajuće revizije svih koncesija ili barem dijela koncesija koje je u prethodnim postupcima dodijelilo bivše Vijeće za radio i televiziju odnosno Vijeće za telekomunikacije, utvrđeno je “da važeći Zakon o telekomunikacijama ne sadrži posebne odredbe o reviziji dodjeljenih koncesija, ali predviđa točno određene slučajeve za oduzimanje koncesija na prijedlog Hrvatskog zavoda za telekomunikacije, kao i slučajeve kada koncesija prestaje po sili zakona”.

Drugim riječima, Vijeće je poručilo zaineresiranima da neće biti ništa od revizije. I nije bilo.

Vijeće posreduje oko naknade za autorska prava

Pred Vijećem, koje se prosječno sastajalo jednom mjesečno, našao se cijeli niz u prošlosti nedovoljno reguliranih pitanja, kao što je primjerice način provedbe postupka obnove koncesije za radija i televizije, ali i akutnih problema, kao što je bilo plaćanje naknade za autorska prava. Tako je krajem 2001. godine Vijeće razmotrilo zamolbu Udruge hrvatskih lokalnih javnih glasila “kojom od Vijeća traži posredovanje i konkretne prijedloge u vezi s problematikom plaćanja naknada za autorska i srodna prava koje su prema odredbama Zakona o autorskom pravu obavezni plaćati svi koncesionari radija i televizije”. Vijeće jednoglasno zaključilo “da će udruzi i HDS-ZAMP-u uputiti dopis kojim ih poziva na nastavak nužno potrebnog dijaloga i pregovaranja, u cilju pronalaženja obostrano prihvatljivih rješenja koja moraju omogućiti svim koncesionarima radija i televizije u Hrvatskoj uspješno i neometano obavljanje koncesionirane djelatnosti”.

Imalo je Vijeće i intervencija koje možemo nazvati “čišćenje repova”. Na 4. sjednici početkom 2002. godine, Vijeća je na temelju presude Upravnog suda Republike Hrvatske kojom se poništava odluka Vijeća za radio i televiziju u prvom sazivu od 30. prosinca 1999. godine o uskrati dodjele koncesije za obavljanje djelatnosti televizije na razini Sisačko-Moslavačke županije trgovačkom društvu Televizija Moslavina iz Kutine, provelo u ponovnom postupku raspravu o dokazima i podacima podnesenim u prijavama na natječaj te tajnim glasovanjem koncesiju ipak dodijelilo Televiziji Moslavina.

Vijeće za radio i televiziju imalo je još jednu zadaću, izvesti hrvatsko regulatorno tijelo za radiodifuzijsku djelatnost iz svojevrsne europske izolacije. Bilježimo da je tako u organizaciji direktora HRT-a Mirka Galića krajem veljače 2002. godine održan sastanak predsjednice Vijeća Branke Zovko – Cihlar i Pierre Wiehna, člana Audiovizualnog Vijeća Francuske, kao administrativne neutralne organizacije, kako bi se razmijenila iskustva.

Nešto prije, 1. siječnja 2002. godine, Hrvatska je postala članicom Europskog Audiovizualnog Opservatorija (EAO), pa su predsjednica Vijeća  Branka Zovko-Cihlar i član Ivo Josipović dva mjeseca kasnije primili delegaciju ove organizacije koja ih je upoznala s radom i funkcioniranjem EAO.

Zakonskim promjenama iz 2003. godine Vijeće za radio i televiziju odlazi u povijest, a na njeno mjesto dolazi Vijeće za elektroničke medije, odnosno Agencija za elektroničke medije. Iako u široj javnosti često dolazi do zabune oko ovlasti i uloge Vijeća i Agencije, pitanje ova dva tijela ipak nije u rangu pitanja što je bilo prije, kokoš ili jaje.

Vijeće i Agencija – dva u jednom

Agencija za elektroničke medije (AEM) danas je samostalna i nezavisna pravna osoba s javnim ovlastima za područje elektroničkih medija. Osnovana je 5. studenoga 2007. godine ali je nekoliko godina prije shodno Zakonu o elektroničkim medijima iz 2003., osnovano Vijeće za elektroničke medije (VEM) koje upravlja AEM-om.  Zato se u ovoj priči treba vratiti malo unazad, u vrijeme kada je Vijeća za elektroničke medije zapravo zamijenilo Vijeće za radio i televiziju.

Vijeće za elektroničke medije danas provodi postupak davanja koncesija, izdaje dopuštenja za obavljanje djelatnosti pružanja audio i/ili audiovizualnih medijskih usluga na zahtjev te za satelitski, internetski, kabelski i drugi oblik prijenosa audiovizualnog i/ili radijskog programa, izriče mjere u slučaju nepoštivanja odredbi Zakona o elektroničkim medijima, vodi upisnike pružatelja medijskih usluga, osigurava nadzor (monitoring) objavljenih programa, provodi postupak dodjele sredstava iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija i nadzor njihova korištenja, nadzire korištenje mjesečne pristojbe i drugih javnih prihoda u skladu s pravilima o državnim potporama za javne radiodifuzijske usluge i drugo. No, na početku imalo je nešto suženije ovlasti, koje će rasti kako se bude nadograđivao Zakon o elektroničkim medijima, i mnogo posla oko, opet, neriješenih problema iz prošlosti.

Vijeće za elektroničke medije osnovano je na prijedlog Ministarstva kulture i Vlade Republike Hrvatske nakon javnog poziva na koji se javilo 40-tak kandidata između kojih je Sabor, na sjednici održanoj 30. travnja 2004. godine, potvrdio njih sedam. Za članove Vijeća na vrijeme od tri godine, imenovani su Irena Vuksanović, profesorica hrvatskog jezika i suradnica HRT-a i Nebojša Gladović, bivši načelnik Odjela za medije i glasnogovornik Ministarstva kulture dok je ministar bio Antun Vujić. Mandat od od četiri godine dobili su Denis Peričić, novinar, pisac i prevoditelj i Ljubomir Stefanović, pisac, prevoditelj i nakladnik iz Rijeke. Na pet godina u Vijeće su imenovani pravnik Jure Ivančić, inženjer elektrotehnike iz Karlovca Marko Marić te novinar, urednik i izdavač Milivoj Pašiček.

Denis Pericic, prvi predsjednik Vijeća za radio i televiziju, Photo: Screenshot HRT

Vijeće za elektroničke medije, koje je za razliku od svojih prethodnika bilo zamišljeno kao profesionalno tijelo, održalo je prvu konstituirajuću sjednicu 25. svibnja 2004. i za predsjednika izabralo Denisa Peričića, a za njegova zamjenika Juru Ivančića. U lipnju 2004. godine Vijeće je registrirano kao samostalna pravna osoba, a članovi Vijeća su sukladno odredbama Zakona o elektroničkim medijima stupili u radni odnos i započeli s radom.

Prvo privremeno oduzimanje koncesije

Vijeće od početka održava sjednice prosječno jednom tjedno i već je odavno ne samo brojem održanih sjednica nego i trajanjem od 15 godina nadmašilo ukupno trajanje Vijeća za telekomunikacije i Vijeća za radio i televiziju koji su zajedno bili aktivni manje od deset godina.

U prvim mjesecima rada Vijeće se međutim, birokratskim rječnikom rečeno, suočilo s posljedicama određene praznine u regulatornom prostoru, što je, u prvom redu, rezultiralo nasljeđivanjem velikog broja neriješenih predmeta koje je bivše Vijeće za radio i televiziju, i samo koncipirano na drugačiji način, riješavalo po starim zakonskim odredbama. Paralelno rješavajući te probleme, Vijeće je u startu pokazalo da se neće libiti izricanja opomena i drugih vrsta kazni. Kao zanimljivost valja spomenuti da su se među prvim žrtvama “strogog i pravednog čuvara hrvatskog etera” našli RTL i OTV (danas Jabuka TV). RTL-u je izrečena opomena zbog Big Brothera, reality čuda koji je netom bio stigao i u Hrvatsku, a OTV je doživio i jednodnevno zamračenje ekrana. Krivac je legendarni Željko Malnar i njegova Noćna mora. Zbog “neprimjerenog sadržaja” te emisije OTV-u je od 19. ožujka 2005. u 20 sati pa do 20.ožujka 2005. u 20 sati bila privremeno oduzeta koncesija.

Predstavnik Vijeća našao se i u Radnoj skupini za pripremu pregovora za pridruživanje Republike Hrvatske  Europskoj Uniji u poglavlju 10. Informacijsko društvo i mediji, a na inicijativu Vijeća za elektroničke medije, 10. studenog 2005. godine, održan je prvi sastanak procesa koregulacije, instituta kojim se u otvorenom dijalogu između predstavnika Vijeća kao regulatora te predstavnika nakladnika elektroničkih medija, nastoje ukloniti dvojbe vezane za tumačenje pojedinih zakonskih odredbi, zajednički razmotriti detaljnija mjerila o pojedinim programskim sadržajima te stvoriti preduvjeti za implementaciju novih odredbi europske medijske legislative.

Taj povijesni sastanak radne grupe za koregulaciju u ime Vijeća vodio je Nebojša Gladović, prisustvovali su mu i članovi Vijeća, a u ime nakladnika televizijske djelatnosti bili su prisutni Iva Gačić i Ivana Vukinovac (Nova TV), Ivan Lovreček, Tonko Weissmann i (prije) Saša Runjić (RTL Televizija), Tibor Gojun (HRT) te Denis Mikolić i Damir Vujinović kao predstavnici Nacionalne udruge televizija (NUT). A na tom prvom sastanku je dogovoreno da će ciljevi koregulacije biti zaštita potrošača, oglašavača, cjelovitost audiovizualnih djela, maloljetnika i zdravlja građanstva. Tema koregulacije bile su: emisije pod pokroviteljstvom, prikriveno i prijevarno oglašavanje, samooglašavanje nakladnika, podijeljeni ekran, plasman proizvoda, nagradne igre, emisije uoči sportskih događaja, virtualno oglašavanje, glazbeni spotovi, teletrgovina, videostranice, uporaba hrvatskog jezika te oznake primjerenosti emisija za pojedine dobi gledatelja. Mnogo od toga aktualno je i danas.

Predsjednik i ravnatelj

Od 04. do 06. listopada 2006. godine Vijeće za elektroničke medije bilo je organizator domaćin 24. sastanka EPRA-e (Europske platforme regulatornih tijela) održanom u Dubrovniku, a Vijeće za elektroničke medije uključeno je u rad Mediteranske mreže regulatornih tijela. Bilo je to već vrijeme kada je Hrvatska nezaustavljivo grabila prema Europskoj uniji, a njene regulatorne agencije, među kojima i Vijeće za elektroničke medije, postajali ugledni članovi europske regulatorne zajednice.

U kolovozu 2007. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima koji je unio niz promjena u rad Vijeća za elektroničke medije. Pored Vijeća pojavila se i već spomenuta Agencija za elektroničke medije. Naime, sukladno odredbama ovoga Zakona predsjednik Vijeća u propisanom je roku podnio zahtjev za upis u sudski registar Agencije za elektroničke medije kao nove pravne osobe koja preuzima svu imovinu, prava i obveze Vijeća za elektroničke medije te radnike Vijeća koji obavljaju administrativne, tehničke i stručne poslove. Također je pokrenut i postupak utrnuća Vijeća za elektroničke medije kao pravne osobe kako bi ostalo kao Vijeće koje upravlja Agencijom kao upravno vijeće u skladu s odredbama Zakona o ustanovama.

Zakonom je utanačeno da su tijela AEM-a ravnatelj, koji rukovodi stručnom službom, i Vijeće za elektroničke medije, a ravnatelj je istovremeno i predsjednik Vijeća. Financijska sredstva za rad AEM-a, uključujući i sredstva za plaće ravnatelja Agencije i članova Vijeća, osiguravaju se u skladu s godišnjim financijskim planom iz iznosa od 0,5 posto od ukupnoga godišnjeg bruto prihoda koji su u prethodnoj godini ostvarili pružatelji medijskih usluga obavljanjem djelatnosti pružanja audio i/ili audiovizualnih medijskih usluga na zahtjev, djelatnosti pružanja medijskih usluga televizije i/ili radija te djelatnosti pružanja usluga elektroničkih publikacija. Godišnje izvješće o radu, kao i financijsko izvješće, ravnatelj jednom godišnje podnosi Hrvatskom saboru. Agencija je kao pravni sljednik Vijeća za elektroničke medije započela  s radom 1. siječnja 2008. godine, a te je godine u stručnoj službi Agencije bilo zaposleno ukupno 5 djelatnika.

Za Agenciju odnosno Vijeće jedna od ključnih godina je 2008. Nakon povratne informacije da ni grad ni država nemaju odgovarajući prostor za njen smještaj,  Agencija je uz suglasnost nadležnog Ministarstva kulture raspisala javni natječaj za kupnju nekretnine. Nakon provedenog javnog natječaja Agencija je u prosincu 2008. godine kupila prostor veličine 532 četvrornih metara u Jagićevoj 31 u Zagrebu. U kupnju tog prostora Agencija je utrošila 4.740.024,26 kn.

Useljenje u Jagićevu

Vijeće za elektroničke medije uselilo je u Jagićevu početkom 2009. godine. Na opremanje prostora utrošeno je 69.992,42 kuna, da bi u ožujku 2009. godine i Agencija preselila i započela rad u novim poslovnim prostorima.

Važan događaj zbio se i 21. rujna 2009. godine Vijeće je naime tog dana odlučilo da se manifestacija 2. Dani elektroničkih medija sufinancira iznosom od 100.000,00 kuna te da će Agencija za elektroničke medije na taj način biti suorganizator ove manifestacije. Od tada je prošlo deset godina a Agencija je i dalje suorganizator ovog okupljanja svih koji nešto znače u svijetu hrvatske elektroničke medijske industrije.

Ukorak s vremenom, 2013. godine  Agencija je redizajnirala logotip te izradila nove internetske stranice, dostupne na hrvatskom i engleskom jeziku, kako bi se omogućio pregledniji pristup svim relevantnim podacima, a posebno imajući na umu i mogućnost pristupa različitim tipovima uređaja. No, nije se stalo na tome. AEM je u to vrijeme započela i projekt kojim se želilo omogućiti lakša i ubrzana komunikacija pružatelja medijskih usluga (PMU) s Agencijom, putem internet portala kojim će biti objedinjene sve informacije o radu, informacije o postupcima u tijeku te omogućiti siguran pristup elektroničkim uslugama korištenjem elektroničkog identiteta posredstvom jedne ili više prihvatljivih vjerodajnica za elektroničku identifikaciju (npr. korisničko ime/lozinka, token, digitalni certifikat i sl.). Sustav je operativan i dostupan medijima od siječnja 2014.

U sklopu međunarodnih aktivnosti, bilježimo i to da je u listopadu 2015. godine, na 17. plenarnoj sjednici Mediteranske mreže regulatornih tijela, održanoj u Splitu, AEM je preuzeo predsjedanje spomenutom mrežom, a u studenom 2016. na  izborima  za predsjedništvo European Regulators Group for Audiovisual Media Services (ERGA) za mjesto potpredsjednika, između tri kandidata, izabrani su direktor slovačkog regulatora Luboš Kukliš i Damir Hajduk, tadašnji predsjednik Vijeća za elektroničke medije. Godinu dana poslije Hajduk je postao i predsjednik ERGA-e.

Prije nego krenemo sumirati priču o Vijeću i Agenciji za elektroničke medije te usporedimo ovo tijelo s njenim prethodnicima, valja se još malo podsjetiti i na bar neke od kontinuiranih aktivnosti AEM-a. Primjerice, tu su projekti medijske pismenosti, održavanjem internetske stranice www.medijskapismenost.hr i pokretanje Dana medijske pismenosti zajedno s UNICEF-om, posvećivanje pažnje ženama u medijima i kroz aktivaciju portala Žene i medji, nadzor nad HRT-om u skladu sa Zakonom o HRT-u, a posebno vođenje brige o Fondu za pluralizam o kojem ćemo govoriti u posebnom poglavlju.

Prijeđen veliki put

U 2017. u Agenciji je stalno zaposleno 27 zaposlenika, ne uključujući članove Vijeća, što je 22 više u usporedbi s 2008. godine kada je Agencija krenula s radom. Dobrim dijelom razlog tog povećanja je širenje opsega posla, prije svega nadzora i analize rada elektroničkih medija koji su pod ingerencijom Agencije. U međuvremenu su, rastom broja “obveznika plaćanja naknade”, povećani i prihodi. Tako su 2007. godine prihodi ovog regulatornog tijela iznosili 9.068.829 kuna dok su 2017. godine bili 13.022.449 kuna. Rashodi su pak 2007. godine iznosili 8.523.416 kuna dok su deset godina kasnije bili 10.809.642 kuna.

Priča o VEM/AEM-u ne bi bila potpuna da ne spomenemo i nezadovoljstva radom i odlukama Vijeća za elektroničke medije, poput onog u lipnju 2017. godine kada je Mreža TV zatražila od Vlade razrješenje čitavog Vijeća, jer je nekoliko raspisanih natječaja za televizijske koncesije bilo poništeno budući da članovi Vijeća nisu uspjeli izglasati nove koncesionare. Ipak, najveći incident u njegovoj povijesti dogodio se u siječnju 2016. godine kada je Vijeće za elektroničke medije utvrdilo da je televizija Z1, tijekom emisije Markov trg koju je vodio Marko Jurič, prekršila zakonske odredbe usmjerene protiv govora mržnje. Bio je to razlog da Vijeće donese odluku o jednodnevnom privremenom oduzimanju koncesije, na što je hrvatska desnica organizirala prosvjed ispred zgrade Vijeća. Prosvjed je završio tako da je tadašnja predsjednica Vijeća, najviše prozivana, Mirjana Rakić primila vođe prosvjeda Velimira Bujanca, Antu Tandaru i Marka Juriča i objasnila im zašto je Vijeće donijelo takvu odluku. Kako su se napadi na predsjednicu i Vijeće u cjelini nastavili, Mirjana Rakić je sredinom ožujka podnijela ostavku. Trebali su se međutim dogoditi novi izbori i proteći puna godina dana prije nego li je njena ostavka prihvaćena.

26.01.2016., Zagreb U organizaciji Hvidre i braniteljskih udruga grada Zagreba odrzan prosvjed protiv oduzimanja koncesije lokalnoj televiziji Z1 Photo: Robert Anic/PIXSELL

Zapravo, Mirjana Rakić nije jedina predsjednica Vijeća koja je podnijela ostavku. Učinili su to i njeni prethodnici Zdravko Kedžo i Zdenko Ljevak, obojica zbog privatnih razloga, kao i njen nasljednik Damir Hajduk, zbog odlaska u Bruxelles. I svi su oni otišli godinu dana prije isteka mandata. Jedini predsjednik Vijeća koji je u potpunosti odradio mandat bio je prvi predsjednik Denis Peričić. Članovi Vijeća za elektroničke medije, uz već spomenute u ovom poglavlju bili su i Olga Ramljak, Marija Udiljak, Ernest Strika, Duško Zimonja, Vesna Roller, Suzana Kunac, Gordana Simonović i Alemka Lisinski.

Trenutno su u sastavu Vijeća Robert Tomljenović, Vanja Gavran, Anita Malenica, Davor Marić, Damir Bučević, Katja Kušec i predsjednik Josip Popovac.

Povučemo li dakle luk od Vijeća za telekomunikacije preko Vijeća za radio i televiziju do Vijeća za elektroničke medije, može se reći da je Vijeće za telekomunikacije bez premca bilo najpolitiziranije, a Vijeće za elektroničke medije kao profesionalno tijelo najsveobuhvatnije s cijelim nizom aktivnosti koje mora provoditi.

U tom luku od 25 godina svako od ovih regulatornih tijela djelovao je u različitom političkom i društvenom ozračju što se onda odražavalo i na stanje elektroničkih medija. No, koliko god bi se i danas mogle naći primjedbe na rad Vijeća za elektroničke medije ipak se mora reći da smo, kada su u pitanju elektronički mediji i rad regulatora, doživjeli veliki pomak nabolje u odnosu na 1994. godinu.

Naposljetku, valja konstartirati da nakon 25 godina u registru Agencije za elektroničke medije imamo 35 televizija, 154 radija, 366 elektroničlkih publikacija, 13 operatera usluga na zahtjev, 98 satelitskih i internetskih operatera te 57 neprofitnih proizvođača audiovizaulnih i/ili radijskih programa.

Veliki je put prijeđen od kada je Ivica Mudrinić u lipnju 1995. na konferenciji za novinare razdragan mahao prvim odlukama o odobrenim koncesijama.