Pisati o povijesti radija nije isto kao pisati o povijesti televizije. O radu televizija postoji puno zapisa dok je razvoj radija nepravedno zapostavljen. Svi podaci znatno su šturiji, a i o istom događaju se ne pojavljuju različiti izvori informacija iz kojih bismo provjerili njihovu točnost.

No ipak, povijest radija na ovim prostorima iznimno je dugačka (od 1926. godine), a do pojave televizije bila je i iznimno važna. Iako su mnogi, upravo pojavom televizije, predviđali odumiranje i nestanak radija to se nije dogodilo. Po svemu sudeći i neće još dugo.

Radio se ipak uspio prilagoditi novonastaloj situaciji i promjenama na medijskom tržištu. No „bara je mala, a u njoj je puno krokodila“ pa se mogu očekivati daljnje promjene na tržištu, posebice kad u potpunosti zaživi digitalno emitiranje DAB +, koje će donijeti novo raslojavanje tržišta i povećanje broja radijskih nakladnika. U svakom slučaju pojam „promjena“ trajno je stanje.

Radio je nedvojbeno najpopularniji lokalni medij no slušatelji uočavaju da lokalni mediji imaju neke osnovne probleme u svakodnevnom djelovanju, poput manjka financijskih sredstava te dovode u pitanje njihovu stvarnu neovisnost od utjecaja kako privatnih vlasnika tako i lokalne vlasti.

Kako smo o nacionalnim radijima već pisali u ovom poglavlju ćemo se više fokusirati na ostale radio postaje.

PRIJE DONOŠENJA ZAKONA

Povijest privatnih komercijalnih radio postaja započinje s donošenjem Zakona o Telekomunikacijama 1994. godine. No one su postojale i prije Zakona. O tome smo iscrpno pisali u poglavlju o „gusarima“. Za razumijevanje cijele situacije u vrijeme prije donošenja zakonskog okvira treba istaknuti da su tada postojale dvije vrste radio postaja (ako izuzmemo javni radio servis).

Prva vrsta bile su radio postaje bez dozvola za emitiranje, a koje su nastale više-manje privatnom inicijativom u vrijeme prijelaza iz socijalizma u kapitalizam, dakle krajem osamdesetih i početkom devedesetih te za vrijeme Domovinskog rata.

Privatna inicijativa značila je u to vrijeme da su fizičke osobe-radijski entuzijasti svoj „vlasnički angažman“ prikrivali raznim Društvima za tehničku kulturu i Omladinskim organizacijama jer u to vrijeme još nije bio donesen Zakon o trgovačkim društvima koji bi im omogućio osnivanje privatnih medijskih tvrtki. To se dogodilo tek 1. siječnja 1995. godine kad je Zakon stupio na snagu.

Druga vrsta bile su radio postaje koje su nastale i imale legalne dozvole još za vrijeme bivše države, a koje su bile u isključivo društvenom vlasništvu. Naime, Zakonom o radiodifuznim ustanovama iz 1965. godine, radio stanice su mogle osnivati samo  društveno-političke zajednice te radne i druge samoupravne organizacije.  Radilo se o lokalnim radio postajama jer drugih izvan sustava Radiotelevizije Zagreb (RTZ) i kasnije Hrvatske radiotelevizije (HRT) niti nije bilo. Treba napomenuti da je RTZ emitirao dva nacionalna radio programa i 7 regionalnih (Dubrovnik, Split, Zadar, Rijeka, Pula, Osijek i Sljeme).

Od lokalnih radio postaja, mahom osnivanih šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, 1990. godinu i prve višestranačke izbore dočekalo ih je 49, navodi službene podatke Republičkog zavoda za statistiku SRH Marina Mučalo,  profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu te bivša članica Vijeća za radio i televiziju u svojoj knjizi „Radio – medij 20 stoljeća“.

Marina Mučalo, Photo: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

USHIT I RAZOČARANJE

U mjesecima koji su prethodili donošenju Zakona o Telekomunikacijama najveći problem prve skupine radija bile su dozvole za emitiranje jer je državni inspektor telekomunikacija Miroslav Belužić vrlo aktivno zatvarao one radio postaje koje to nisu imale. Ovoj skupini radio postaja cilj je bio što prije legalizirati svoje poslovanje.

Druga skupina radio postaja nije imala problem dozvola ali je morala u što kraćem roku riješiti problem „privatizacije“ i prelaska iz društvenog vlasništva u privatne ruke. U najvećem broju slučajeva prelijevalo se iz „šupljeg u prazno“ pa su se ove radio postaje odjednom našle u većinskim rukama komunalnih poduzeća, dječjih vrtića, gradskih knjižnica te općina i gradova dok su zaposlenici imali manjinske udjele u vlasništvu.  Ovakvi slučajevi češći su bili u manjim sredinama. To je dovelo do zaostajanja u razvoju i manjih ulaganja u tehničku opremu pa su ove radio postaje u startu bile u lošijoj poziciji u odnosu na potpuno privatne postaje.

I jedne i druge skupine radija mučio je zajednički problem obavezne podjele vlasništva na minimalno četiri suvlasnika zbog ograničenja od 25 % vlasništva po jednoj pravnoj ili fizičkoj osobi kako je propisivao Zakon. Negativne posljedice ovog ograničenja vidljive su do današnjih dana. Naime, da bi se zaobišao Zakon neki su pojedinci fiktivno svoje dijelove vlasništva ustupali drugim osobama koji su za njih „glumili“ vlasnike. Ovaj dio zakonskog ograničenja promijenio se 2003. godine i iako to nije bio jedini razlog ove negativne pojave običaj „skrivanja vlasništva“ zadržao  se do današnjih dana.

Nakon ushita zbog stvorenog zakonskog okvira, u kojem je riješeno legaliziranje medijske djelatnosti i stvaranja podloge za razvoj biznisa, stiglo je razočaranje novopečenih privatnika zbog velikog porasta troškova poslovanja. Osim naknada za koncesiju i frekvencije te izdataka za kolektivnu zaštitu autorskih prava tu su bili i visoki troškovi tehničkog pregleda te ulaganja u opremu i program.

Nezadovoljstvo vlasnika radio postaja bilo je i zbog slabe pokrivenosti područja koncesije dodjeljenim parametrima odašiljača. No ni to nije bilo sve.

Nelojalnu konkurenciju stvarale su regionalne radio postaje koje su radile u sklopu HRT-a jer su prodavale lokalni marketing po konkurentnim cijenama, a imale su istovremeno i pretplatu. To je rezultiralo stalnim pritiskom Udruge hrvatskih lokalnih glasila (danas  HURIN) i NUT-a te još nekih drugih udruga prema zakonodavcu kako bi se ograničilo dozvoljeno marketinško vrijeme na HRT-u. Na kraju se to i dogodilo, oglasni prostor bio je s 12 minuta po satu ograničen prvotno na 4 minute ali je potom vrlo brzo vraćen na 9 minuta po satu. To nije zadovoljilo vlasnike medija.

Ova situacija s oglasnim minutama ali i poteškoće u financiranju troškova svakodnevnog poslovanja obnovila je staru ideju da se dio RTV pretplate usmjeri lokalnim radio i tv postajama. Naime još je jugoslavenskim Zakonom o informiranju iz 1982. godine  bilo predviđeno da se dio pretplate usmjeri lokalnim medijima, doduše koji su tada bili u društvenom vlasništvu. Tim povodom čak je 1990. godine Udruga lokalnih sredstava informiranja (danas HURIN) organizirala bojkot reemitiranja dnevnih novosti Radio Zagreba u 15 sati. Kako je naveo tadašnji  tajnik ove udruge Stjepan Baho ukoliko ovo neće rezultirati potpisom dogovora o raspodjeli pretplate (5 % za lokalne medije) sve radio postaje će pozvati svoje slušateljstvo na bojkot plaćanja pretplate. Dogovor nije nikada potpisan.

Zakonodavac je Zakonom iz 1994. godine propisao obvezu da je svaki privatni koncesionar dužan dio svog vremena emitiranja posvetiti lokalnim temama i vijestima ( u to vrijeme 20 %) koje nisu komercijalne već su prije svega ispunjavale javnu funkciju za koju je javni radio i tv servis ( HRT) dobivao pretplatu. To je bila osnova na temelju koje su udruge radio i tv postaja inzistirale da se dio novca od pretplate usmjeri nakladnicima kako bi se „kompenzirala“ zakonska obveza.

Epilog ove situacije zbio se 2003. godine osnivanjem Fonda za pluralizam i raznovrsnost medija koji je uveden u tadašnji Zakon o elektroničkim medijima, a koji se puni izdvajanjem 3 % od pretplate koju prikupi HRT .

RASTE BROJ RADIO POSTAJA ALI I PROBLEMA

Razvoj privatnih radio postaja najbolje se vidio u njihovoj brojnosti.  Prema podacima Državnog zavoda za statistiku i Ministarstva pomorstva, prometa i veza RH broj radio postaja u razdoblju od 1994. (67 radija) do 1999. godine (120 radija) gotovo je udvostručen.

Tako su 1999. godine svoj program emitirale tri nacionalne radio postaje (Hrvatski katolički radio HKR, Otvoreni i Narodni), 17 županijskih radio postaja, 17 na razini šireg područja gradova te ostali na razinama gradova i općina. Među njima, tri su bile neprofitne radio postaje (HKR, Radio Marija i Radio Student), dok su sve ostale bile komercijalne. U ovih 120 radio postaja nisu uračunate radio postaje u sklopu HRT-a.

Prema izvješću Željka Matanića, tajnika Udruge hrvatskih lokalnih javnih glasila, objavljenog u časopisu Medijska istraživanja u drugoj polovici 1999. godine prihode od oglašavanja većina radio postaja ostvaruje na svom području koncesije, a već tada bilo je zamjetno da ovi prihodi nisu dovoljni za redovno poslovanje. Stoga se sve više radija moralo oslanjati na pomoć iz javnih sredstava odnosno proračuna općina, gradova i županija što je praksa koja je ostala do današnjih dana. Ovo je posebice bila izražena pojava u malim sredinama, općinama i na otocima gdje oglašivačkog potencijala nije bilo dovoljno.

Prosječna neto plaća prema podacima koje je iznio Matanić u 1998. godini bila je 2.048 kuna (270 eura), a gubitke u poslovanju iskazalo je čak 39,7 % promatranih članica udruge.  Oko 65 % lokalnih radio postaja 1999. godine bilo je već u privatnom vlasništvu, 30 % su i dalje imale jedinice lokalne samouprave, a oko 5 % vlasništva je bilo miješano  (dio su imale lokalne samouprave, a dio zaposlenici).

Iz ovih podataka vidljivo je da su radio postaje, koje su nastale „privatizacijom“ većinom i dalje bile pod kontrolom politike tj. jedinica lokalne samouprave, baš kao i za vrijeme bivše države.

Rast broja radio postaja stvorio je jaku međusobnu konkurenciju na gospodarski slabom tržištu. „Početkom 21. stoljeća  dovršena je prva faza razvoja privatne radijske scene u RH, a koju bismo mogli nazvati prvobitnom akumulacijom radijskog kapitala. Ponuda kvalitetnih frekvencija bila je iscrpljena“ navodi Mučalo u svojoj knjizi.

I doista je tako jer prema podacima sa stranica Agencije za elektroničke medije (AEM) u Hrvatskoj 2019. godine postoji oko 140 privatnih radio postaja.

KAKO PREŽIVJETI?

 Sve lokalne radio postaje mučio je isti problem. Kako preživjeti na tržištu na kojem ima premalo gospodarskih subjekata koji su spremni se oglašavati? Ovo je bilo posebno izraženo među radio postajama s gradskom i općinskom koncesijom. Županijske i nacionalne radio postaje dolazile su puno lakše do oglašivača zbog toga što su pokrivale puno širi teritorij.

Mali oglašivači imali su budžete koji su bili nedovoljni za opstanak radio postaja u malim sredinama pa se među koncesionarima rađaju ideje kako doći do nacionalnih oglašivača i tako do dijela budžeta koji će pokrivati dio nedostatnih prihoda za pokrivanje troškova poslovanja. Jedno od rješenja bilo je umrežavanje koje je bilo dozvoljeno zakonskim promjenama iz 1999. godine.

Tako je 3. srpnja 2002. godine, osnovana prva radijska mreža u Hrvatskoj, koja je svojim dosegom pokrivala Istru i dio Kvarnera. Ime joj je bilo Istarska Radio Mreža-IRMA (od 2008. RIMA). Sporazum o udruživanju, pet lokalnih i gradskih istarskih radio postaja; Arena radio Pula, Eurostar Umag, Radio Labin, Radio Rovinj i Radio Zona Buzet, potpisan je u  Oprtlju.

Bilo je to prvi put u povijesti hrvatskih gradskih i lokalnih postaja da je u sustavu HURIN-a, osnovana Istarska radio mreža – Radio Network Istra s pokrivenošću preko 90 posto prostora Istarske županije. Pritisnute sve većom konkurencijom nacionalnih i regionalnih radio postaja, male istarske gradske radio postaje svoj su ekonomski put razvitka odlučile potražiti udruživanjem na marketinškom, programskom i kadrovskom planu”, rekao je prilikom proslave desetogodišnjice ove mreže jedan od inicijatora udruživanja, direktor Radio Zone Buzet Robert Marušić. On je inspiraciju za osnivanje radijske mreže pronašao u sličnim primjerima u susjednoj Italiji.

Niti godinu dana kasnije, 10. ožujka 2003. godine nastala je nova mreža – Media servis. Iako formalno Media servis nije bila radio mreža, ideja osnivača ove mreže Obiteljskog radija (danas Antena Zagreb), bila je producirati nacionalni informativni, politički, sportski i zabavni program za 18 članica osnivača ove „mreže“.

Media servis nije bio koncesionar radija već produkcijska kuća koja je na svom početku, prema izjavi koju je prilikom pokretanja dao Večernjem listu prvi v.d. direktora Ivan Jurić Kaćunić, (koji je došao na Media servis sa Narodnog radija), a to je bilo javno obećanje svim osnivačima da će nakon dva mjeseca eksperimentalnog rada postati suvlasnici Media servisa. Media servis i danas radi no najava Kaćunića nije se ostvarila. Dapače, nakon više promjena tvrtki osnivača Media servisa i stečajeva istih, današnji jedini vlasnik registriran u Trgovačkom sudu upravo je Ivan Jurić Kaćunić.

Uz Media servis, počela su s radom  još dva, znatno manja, slična servisa. To su RadioNET koji je osnovan u veljači 2006. godine i Hit mreža osnovana u listopadu 2006. godine, navodi Mučalo u svojoj knjizi.

Nakon početnog zanosa umrežavanja početkom rada Fonda za pluralizaciju medija 2005. godine ono je pomalo zamrlo jer su radio postaje dobile novi izvor prihoda pa je moguće da su bile manje zainteresirane za umrežavanja. Koliko je to bio bitan izvor sredstava govori podatak koji je Mučalo obznanila u knjizi Radio – Medij 20. stoljeća, a koji govori da su u pojedinim slučajevima sredstva Fonda znala činiti više od 50 posto ukupnih prihoda manjih nakladnika.

Potom je uoči gospodarske krize tijekom 2008. godine nastala i Jadranska mreža koju su osnovale Radio Dalmacija, Radio Ritam Šibenik, Novi Radio Zadar, Radio Korzo i Radio Istra.

 FORMATIRANJE RADIJA KAO SPAS

 Bilo je to vrijeme i prvih formatiranja radija pa je već spominjani Obiteljski radio 14. svibnja 2008. godine promijenio  svoju programsku shemu i postao prvi formatirani radio – Antena Zagreb.

Inicijator ove ideje bio je Juraj Hrvačić, do 2013. godine neprikosnoveni vladar radijskog etera koji je tad iznenadno „odlučio“ otići u mirovinu prodavši svoje poslovne udjele u svim radio postajama koje je kontrolirao.

Juraj Hrvačić, bivši vlasnik Media servisa, Totalnog, Narodnog i Obiteljskog radija. Photo: Boris Scitar/VLM/PIXSELL

No, što uopće znači formatirani radio? Sadržaj programa kreira se sukladno istraživanjima o preferencijama slušatelja uz obavezne ankete. Emitiraju se samo hitovi koje slušatelji traže i to po više puta dnevno iste pjesme. Informativni program sveden je na minimum, a strogo se pazi da radijski DJ-i ne govore predugačko, maksimalno do 3 minute u komadu. Iako ovaj način rada u Europi uspješno postoji već tridesetak godina formatiranim radio postajama često se zamjera „ispiranje mozga“ jednim te istim pjesmama.

A gdje se u cijeloj priči o formatiranju izgubilo radijsko novinarstvo? „Radio je postao džuboks. Vlasnike komercijalnih radio stanica novinarstvo ne zanima i kako bi bili konkurentni, smanjuju troškove, a na radiju prvi lete novinari. Program funkcionira s 4-5 radijskih DJ-a čiji je jedini novinarski napor da pročitaju nešto s portala. Netko sjedne za pult, pusti tri glazbena broja pa priča kako je vani lijep i krasan dan“, rekao je nedavno za portal 100posto Željko Matić bivši urednik iz zlatnog doba Radija 101.

SOUNDSET I TOTAL FM

U Hrvatsku je početkom 2009. godine stigla velika gospodarska kriza pa je pad prihoda koncesionara prouzročio nove tektonske promjene na radijskom tržištu. Trebalo je nešto poduzeti.

Novi val okrupnjavanja na radijskoj sceni proizvele su dvije radio mreže koje su nastale krajem 2010. godine. Ove mreže bile su specifične po tome što su je činile vlasnički povezane radio postaje pa njihov motiv nije bio samo programski, kao što je dominantno bio u prvim umrežavanjima.

Tako je krajem 2010. nastala Soundset mreža  čiji je vlasnik bila tvrtka Cratis retis iza koje su stajali dugogodišnji medijski djelatnici Josip Majher i Miljenko Manjkas.  

Majher je bio poznat po vlasništvu Plavog radija iz Zagreba, a Manjkas po radu na HRT-u, Novoj TV i Večernjem listu te u devedesetima kao analitičar u uredu Predsjednika Tuđmana.

Soundset mrežu čini 12 radijskih postaja iz 11 gradova diljem Hrvatske: Zagreb, Bjelovar, Osijek, Dubrovnik, Solin, Varaždin, Kaštela, Rijeka, Krapina, Oroslavlje i Zadar. Prema istraživanjima, Soundset ima između 300.000-350.000 stalnih slušatelja“ izjavili su osnivači ove radio mreže prilikom svog prvog predstavljanja u rujnu 2010. godine  za vrijeme Weekend Media Festivala (WMF) u Rovinju.

Urbani zvuk i samo dobra zabava bili su glavni pokretački moto. Soundset prati ritam svojih gradova“ poruka je koju je za vrijeme WMF-a prenijela postava Atomic Dance Factory-ja kroz multimedijalni prikaz svakodnevnih životnih situacija slušatelja Soundset mreže.

25.09.2010., Rovinj – Prezentacija Soundset radijske mreže uz Atomic Dance Factory na WMF. Photo: Petar Glebov/PIXSELL

Sve su postaje bile povezane istom radijskom shemom, zajedničkim news centrom, sličnim tonom komunikacije voditelja i urbanim zvukom, a vijesti je proizvodio Soundset News Centar u Zagrebu, sa sjedištem u Slavonskoj aveniji navode  osnivači.

„Ipak, u svom godišnjem izvješću za 2011. godinu Agencija za elektroničke medije (AEM) prilikom izdavanja suglasnosti za radijsko umrežavanje  Soundseta navela je da je dala odobrenje za umrežavanje samo tri radija Radio Ragusa, Radio Kaštela i Radio Terezija, no prema registru Agencije za elektroničke medije šest je nakladnika u vlasništvu različitih tvrtki ili pojedinaca koristilo ime Soundset kao pozivnu oznaku. Nadalje, na tadašnjoj internetskoj stranici Soundset mreže moguće je bilo pronaći različite informacije – Soundset mreža je predstavljena kao nacionalna radijska grupa (ne nacionalna ili regionalna programska mreža) koja se sastoji od sedam članova“ navodi nevladina udruga GONG u svom izvješću iz 2013. godine pod imenom Pluralizam i vlasništvo medija u Hrvatskoj.

Gotovo u isto vrijeme krenula je i druga radijska mreža, Totalni FM, pod organizacijskom i vlasničkom palicom Jure Hrvačića. U njoj je bilo ukupno 7 radio postaja, a razlika između Totalnog  i Soundseta bilo je u više lokalnog programa u korist Soundseta.

No to nikako nisu bile jedine radijske mreže u to vrijeme.

Prema godišnjem izvješću AEM-a za 2011. godinu u Republici Hrvatskoj djeluju:

  • Jadranska mreža (Radio Dalmacija d.o.o., Novi radio Zadar d.o.o., CIK dr. B. Milanović d.o.o. – Radio Istra, Radio Ritam d.o.o., Reful radio d.o.o. – Radio Korzo),
  • Totalni FM (Mea-media d.o.o., Morski zvuk d.o.o., Novi radio d.o.o., Primorski radio d.o.o., Radio Sisak d.o.o., Radio Velika Gorica d.o.o., Totalni FM d.o.o.),
  • Soundset mreža (Radio Terezija d.o.o., Radio Kaštela d.o.o., Radio Ragusa d.o.o.),
  • CRO mreža (Hit FM d.o.o., Glas Slavonije d.d., Radio Trsat d.o.o., KL Eurodom d.o.o. – Radio KL),
  • RIMA (Radio Labin d.o.o., Radio 052 d.o.o. – Radio Pazin, DTR d.o.o. – Radio Zona Buzet, Radio star TV d.o.o. – Radio Eurostar, Infantinfo d.o.o. – Radio Maestral),
  • PLAVA mreža (Zagrebački radio Plavi 9 d.o.o., Zagorski radio d.o.o., Zagorska sportska mreža d.o.o.

To je bila godina u kojoj je bilo najviše programskih radijskih mreža. Nakon toga, u slijedeće dvije godine, ugasila se većina, pa tako i Soundset te Totalni FM. Na „ruševinama“ Soundseta nastala je mreža Laganini FM no u svom izvješću za 2017. godinu AEM  navodi da postoje samo dvije:  Jadranska mreža i Ritam-Nautic radio mreža.

KAKO DALJE?

Slušajući u današnja vremena privatne komercijalne radio postaje u Hrvatskoj teško se ne oteti dojmu da vlada sterilnost i bezidejnost. Posebice kad se usporede „lude devedesete“  kad je Radio 101 zbog kritičnog stava prema Tuđmanovoj politici, koju je iskazivao u svojim radio emisijama, izvukao na demonstracije više od 100.000 ljudi.  Ili kad su Međimurci sjekirama tjerali inspektora telekomunikacija Belužića kako bi obranili svoje pravo da slušaju svoj lokalni radio?

Možete li zamisliti to danas?

„Program je skalpiran, očišćen od govornih emisija, time i velikog broja novinara i maksimalno je prilagođen oglašivačima. Najgore je što su se slušatelji navikli na ovo stanje pa sad više nema ni ponude ni potražnje javnog interesa, nego se on eventualno nudi i traži u nekim drugim medijima“ smatra novinarka Ema Tarbochia u svojoi izjavi za portal 100posto.

I tu se nema više ništa za dodati.