Čini mi se da za novinara nema većeg šoka od situacije u kojoj oko njega odjednom nema interneta, mobitel ne radi, a jezik baš ne razumije previše.

To je ukratko kako se osjećate kad sletite u Sjevernu Koreju. Kao da je netko navukao plašt nevidljivosti preko vas, nestanete za cijeli svijet, postojite samo sebi i malobrojnim ljudima oko sebe koji su u istoj situaciji. Tad sam, lani na aerodromu u Pyongyangu, prvi put zapravo shvatio svu moć komunikacija kojih smo svjesni mi, s ove strane granice.

Sloboda medija? Kakva sloboda, dajte mi informaciju, dajte mi kontakt sa svijetom, pa makar na 5 minuta… Hoću barem da znaju da sam živ.

Smijem li hrvatski sport danas usporediti sa sjevernokorejskim stanjem? Znamo da postoji, znamo da se njime djeca i mladi bave, ali ga nitko ne vidi?

O hrvatskom sportu danas zapravo nemamo pojma, jer ga baš i nema na zemaljskim televizijama, nego samo na kabelskim kanalima, samo u prijenosima, povremeno, na različitim servisima? Čisto kao nužna informacija: kabelska raširenost u Lijepoj našoj je malo viša od 50%, dakle čak i da želi plaćati dodatnih 200 ili 400 kuna za kabelski sport, pola Hrvatske to fizički ne može, jer nema kabla. To je, dakako, situacija s najpopularnijim hrvatskim sportovima, dakle loptačkim. Ostalih, koje je državna TV nekoć pokazivala, danas nema nigdje.

Kad smo na SPTV-u krenuli u pokušaj mijenjanja takvoga stanja, odjednom su nam poslali financijske inspekcije i servirali su o nama prilične gadosti, a neuki diletanti su nas optuživali da će zbog nas uvenuti hrvatski sport. A vidi vraga, niti su financijski policajci išta našli, niti je hrvatski sport uvenuo. Dapače, paralelno s našom titulom najgledanijeg sportskog kanala u Hrvatskoj, hrvatski sport je ubilježio najuspješnije olimpijske igre s 10 medalja i lanjsku najuspješniju godinu u povijesti, s nogometnim srebrom na vrhu te piramide! No, koji dio tih sportskih uspjeha su hrvatski gledatelji zapravo uspjeli vidjeti na TV ekranima, a da su bili dostupni u cijeloj Hrvatskoj i još u sklopu uobičajene TV pretplate? Malo toga. Apsolutno mogu razumjeti npr. vaterpoliste koji su ultra zadovoljni činjenicom da im u godini na raznim kabelskim kanalima bude u prijenosima stotinjak utakmica. Vau, zvuči senzacionalno i za sport razvojno. No, puno gore zvuči službeni podatak koji kaže da je vaterpolski dvoboj Hrvatske i Srbije, dakle dvije najjače zemlje u tom sportu gledalo pučanstvo okupljeno oko 74 televizora! Dobro ste pročitali.

Što se to dogodilo s hrvatskim sportom, koji je uredno gradio, pa i modelirao program državne televizije u devedesetima, do 2010., kad su čelnici HOO-a odlučili u očaju zbog nevidljivosti hrvatskoga sporta osnovati svoju televiziju? Da je Dalekovidnica zadržala razinu prijenosa i kvalitetu sportskih emisija, dnevničkih blokova i nedjeljnih sportskih maratona na razini iz prošloga stoljeća, SPTV ne bi ni nastao, niti bi itko pokazivao zanimanje za takvu gnjavažu. No, gašenje sportskih minuta, glupe odluke, ukidanje emisija i odlasci najboljih novinara s Prisavlja stvorili su sjajnu mogućnost da se kabelski operateri upuste u novu eru zarade, otkupom prava na hrvatski sport. Nije nevažno znati i to da gotovo sva ta zarada ide izvan granica Hrvatske. Dakle, netko je u Hrvatskoj odlučio Hrvatima dva put naplatiti hrvatski sport, jednom kroz doprinose koje svi plaćamo, a drugi put kroz cijenu kabelske usluge, koja odlazi u inozemne kase. Uz to, svi Hrvati taj sport ne mogu na kablu ni vidjeti.

Na dan medijskih sloboda vjerojatno se od mene očekuje da pišem o nečem drugom, o nečem što se onda prepiše na transparent i ide se pred Sabor vikati parole, no ovo je za mene prava sloboda. Neka mi zapravo taj Sabor omogući da nacionalni ponos, hrvatski sport i sportaše, pokazujem svima, bez dodatne naplate. Neka digne ruku tko je za…

Jura Ozmec, glavni urednik SPTV-a