Otkako se mediji polako ali sigurno sele s papira na internet, traje diskusija o tome kako bi ih trebalo naplaćivati. Još donedavno, nije bilo nikakve dvojbe kako ćete platiti kupljene novine i časopise: na kiosku, ili eventualno preko pretplate. (Mediji bi dodatno zaradili naplaćujući pokoji oglas, ali za golemu većinu njih – to je bio samo dodatni prihod.) Danas, međutim – po prvi put u povijesti – čitatelji uživaju u besplatnim tekstovima. Da, uz njih je (sve više) oglasa – ali za većinu medija, ni ta poplava reklama nije dovoljno prihodovna da bi održala kvalitetu na koju smo naučili u offline eri.

Rješenje? Pretplata. Na prvu loptu, to je očigledno rješenje. Pretplatu je u digitalnom svijetu lakše realizirati nego u fizičkom. K tome, za kupca je povoljnija, ali i za medij: cijene mogu biti niže jer otpada cijeli niz posrednika – ne moramo više plaćati papir, tiskaru, distribuciju, kioske… Pa ipak, ni to rješenje nije uhvatilo maha. Dosad. A za to imamo zahvaliti – Googleu i Facebooku.

No, o tome kasnije…

Tko je kriv? I ti i ja…

Dakako, krivi su i sami mediji: većina njih nije se snašla u poplavi promjena koje su zapljusnule medijski svijet. Iz njih nisu isplivala ni ugledna imena s (više)stoljetnom tradicijom…

Čitatelji su brzo prihvatili promjene: za njih su one značile – uštedu. Da bi pročitali (i pogledali, poslušali…) što je nova, više ne moraju to platiti. I ne samo to: ne moraju to čekati, otići po novine – vijesti same dolaze k njima.

S vremenom su ipak i čitatelji postali svjesni cijene. Medijske sadržaje više ne moraju platiti, ali ono za što su plaćali – nestaje. Kolumne njihovih omiljenih autora su iščezle – jer ti su novinari morali potražiti drugi posao, a medija u kojima bi izlazile njihove rubrike – više nema. Kako su neki mediji nestajali, a preostali snižavali kriterije, tako su i čitatelji shvatili koja je cijena: gubitak pouzdanih infromacija. (S druge strane, mediji koji su opstali kroz promjene samo su osnažili svoj brend koji danas vrijedi više nego prije.)

Posljedice tog trenda su ogromne, i vjerojatno ih još ni ne znamo sve. Neke su pak posve očigledne. Na nekoliko posljednjih američkih predsjedničkih izbora pobijedili su kandidati koji su imali najjače digitalne kampanje, a iz posljednjih je izašao neočekivani pobjednik – uz golemu, ne posve rasvijetljenu ali neupitnu pomoć softverskih robota, masovnog generiranja lažnih vijesti, lažnih računa na Facebooku i Twitteru, te još masovnijeg (kompjutorski generiranog) uplitanja ruskih tajnih službi.

Sve je to ipak dovelo do otrežnjenja, do povećanja svijesti o potrebi kvalitetnog, autoritativnog izvješćivanja (i pisanja: ne zaboravimo kolumne, komentare, analize…). A takvo izvješćivanje – jasno je – valja, i vrijedi platiti.

Zašto ćemo opet plaćati medije

Taj je trend najviše maha uzeo u Sjedinjenim državama, nešto manje i u Zapadnoj Europi, a najviše kod publike koja prati medije na engleskom jeziku. Bloomberg je ovog mjeseca uveo pretplatu – kao posljednji od velikih globalnih medija usmjerenih „bolje potkoženoj“, poslovnoj klijenteli. Već ranije su isti potez povukli New York Times (kojem digitalne pretplate već donose više od milijarde dolara!), Washington Post, Wall Street Journal, Financial Times (koji je to uveo među prvima – a ugled mu je ponajviše porastao), Business Insider (dijete digitalnog doba!) te mjesečnici kao što su Vanity Fair, Wired i ostali.

Samo je pitanje vremena kada će se plaćanje pretplate još više raširiti i na medije ‘opće prakse’, koji ciljaju na opću, ili uže specijaliziranu, ali ‘slabije potkoženu’ publiku.

U međuvremenu, na medijsku su scenu stupili – Google i Facebook. Na velika vrata, i to – dvoja. S jedne strane, preuzeli su ulogu medija: već godinama, svi mi sve manje vremena provodimo uz novine, radio, televiziju… a sve više uz društvene mreže, web i internet općenito. S druge strane, digitalni giganti su preuzeli i ulogu (jedinog!) posrednika između oglašivača i njihove publike. Sve se našlo u njihovim rukama…

Kako je to djelovalo? Jednom riječju: loše. Došlo je do eksplozije lažnih vijesti, „rekla-kazala“ informiranja, pa i bujanja cijelog spektra računalnih prevara – od phishinga do ransomwarea – no jedna od posljedica toga je da su se ljudi okrenuli provjerenim vrijednostima, barem kada su medijske informacije u pitanju. (Liječnici će se, primjerice, tek morati izboriti da se više vjeruje njihovim dijagnozama i terapijama nego kojekakvim žvrljotinama po internetu.)

U tome treba tražiti razloge zašto su ljudi tek sada, polako ali sigurno, skloniji plaćati kvalitetne informacije na internetu.

Za to vrijeme, na brdovitom Balkanu…

No sve ovo navedeno vrijedi ponajviše za medije (i čitatelje, i društvene mreže) na engleskom jeziku. U naše krajeve takvo stajalište tek dolazi. Na hrvatskom, i ostalim balkanskim jezicima, još nema poplave lažnih vijesti, a kamoli njihovog namjernog fabriciranja za potrebe izbora (ali ima na engleskom jeziku – za strane naručitelje, kao što je slučaj u Velesu).

S druge strane, mediji na „malim“ jezicima kao što je naš (i susjedov/komšijin) najizloženiji su negativnim stranama digitalnog prevrata: ne možemo računati na veliku pomoć krupnog kapitala (i Google i Facebook ulažu silna sredstva kako bi pomogli medije kojima su dosad uglavnom škodili; nedavno smo pisali kako Google kani podijeliti medijima 300 milijuna dolara).

Media Daily među prvima u našim krajevima uvodi ovaj način naplate sadržaja. A kolikogod ljudi bili svjesni da kvalitetu vrijedi platiti, za neke je ovaj potez preuranjen – uz mnoge pozitivne, dobili smo i neugodne komentare tipa „e pa baš neću da plaćam“ – ali vjerujemo i nadamo se da ćemo na taj način pomoći našoj ciljnoj publici – da lakše upozna i prihvati nove trendove. A oni dolaze, sviđalo se to nama ili ne.